Istraživanje smrti stanica moglo bi unaprijediti borbu s rakom

Termin apoptoza možda zvuči kao nekakva odvratna bolest, ali u biti mogla bi nam pomoći u boljem razumijevanju i otkrivanju mehanizama razvijanja raka čime bismo bili u mogućnosti osmisliti nove strategije u borbi s njim. Na kraju, apoptoza bi mogla otkriti alternativu invazivnim operacijama i kemoterapiji. Istraživanje apoptoze, odnosno programirane stanične smrti, obavlja se diljem svijeta; velike farmaceutske kompanije ulažu gomile novca u to, ali najviše se ipak na tome radi u Australiji. Andreass Strasser iz Instituta Walter&Eliza Hall (WEHI) iz Melbournea, inače stručnjak za molekularnu genetiku u odjelu za rak pri spomenutom institutu, kaže da moramo shvatiti po čemu se razlikuju zdrave stanice od stanica raka i na kraju kako funkcioniraju.

Ali najvažnije je razumjeti kako umiru. Apoptoza je dakle istraživanje 'programirane' smrti, točnije umiranja stanica koje bi moglo otvoriti nova vrata u našoj potrazi za lijekom protiv raka. Sve stanice u tijelu sadrže gene koji su odgovorni za njeno umiranje. Svojevrsno samoubojstvo stanice i njeno zamjenjivanje ključan je proces kod svih živih organizama. Međutim, stanice raka su nekako pronašle način da isključe djelovanje tih gena. One rastu, umnožavaju se, mutiraju i na kraju uništavaju svojeg 'domaćina'. Princip apoptoze je prepoznat još u 19. Stoljeću, ali elementarna saznanja su predstavljena tek 1988. U radu istraživača s WEHI-a Davida Vauxa, Suzanne Cory i jerryja Adamsa. Oni su otkrili da gen uzročnik raka, takozvani Bcl-2, inhibira apoptozu. Strasser je nastavio njihovim stopama. On je s kolegom Alanom Harrisom i Cory objavio novi rad  - u istraživanju koje su proveli na miševima dokazali su da blokiranje apoptoze može izazvati rak. Istovremeno su primijetili da su za razvoj tumora potrebne određene abnormalnosti u samim staničnim  procesima.

Rak dakle nastaje zahvaljujući nizu kombiniranih abnormalnosti u elementarnim staničnim procesima, uključujući i izostanak apoptoze. „Kad bismo mogli obrnuti samo jedan ili nekoliko (abnormalnih) procesa u tom nizu, napravili bismo nevjerojatan napredak u liječenju raka", rekao je Strasser.

On dodaje kako se do sada mislilo da je to što oštećene stanice nisu prolazile fazu samoubojstva omogućavalo napredak mutiranih stanica što je doprinosilo razvoju tumora. I to je istina, ali sad se pokazalo da u određenim uvjetima isti učinak ima i obrnuti proces, da prirodna programiranost stanica za umiranje potiče razvoj tumora. To se događa kad je stanični DNK miševa bio oštećen (to je postignuto izlaganjem niskoj razini radijacije) Kad tijelo pokuša zamijeniti oštećeno tkivo ono ustvari potiče nastanak tumora jer oštećene stanice prolaze bržu diobu.

Strasser je otkrio da je kod miševa koji nose gen Puma radijacija uništila oko 80 posto zdravih bijelih krvnih zrnaca. Koštana srž im je tad morala pojačano raditi kako bi ih zamijenila i nadoknadila zbog čega je lako moglo doći do proizvodnje velikog broja oštećenih bijelih krvnih stanica. Rezultat - leukemija. Međutim, miševi bez tog gena su bili potpuno zaštićeni od ovog tumora. Sad postaje jasno zašto se kod nekih pacijenata javlja sekundarni rak- Upravo zbog kemoterapije koja ih izliječi od prvog raka jer ona može potaknuti nastanak novih stanica koje su oštećene. Ali to su rijetki slučajevi.

Znanstvenici su sad pozornost usmjerili na stvaranje lijekova koji bi aktivirali apoptozu.