Iskusila sam ljubav, da li sam sretna osoba?

Nisam raspoložena biti u svom društvu, još manje u tuđem, u posljednje vrijeme. Otresita sam, ne baš ugodna, ali pristojna, podnošljiva, tko me ne poznaje dobro, ocjena je prolazna. Naučila sam biti sama, ali si sada nisam dobro društvo, niti želim da me se takvu zapamti, zato izbjegavam svaku izravnu komunikaciju, osim privatnu, obitelj mi je oduvijek broj jedan, moj mali i jedini svemir. S osobama koje mi nisu bliski prijatelji isključivo porukama održavam kontinuitet komunikacije.

Došla je faza kada se povlačim ispod debele povučene crte, kada bježim u puževu kućicu, u osamu i sigurnost tišine. Svjesna sam samo da mi ipak fališ, da si tu negdje. Trebam prostora i zraka, trebam vremena da još strugotine tvoje koje uporno čistim, ne držim ni ispod tepiha više. Još uvijek si svagdje po malo, zaiskriš, proviriš i zatitraš. Okupiraš me, sve rjeđe i slabijeg intenziteta, napokon mogu izreći da blijediš. Ma koliko se odupirem svakoj pomisli na tebe, dovoljna je poneka pjesma, stih, izreka, film, jer nije bilo teme koje se nismo dotaknuli i sad, mogu reći samo da ispaštam, ne znam zašto i što. Vrijeme liječi, vrijeme je najbolja terapija i lijek... po svim izrekama mudraca i naučnika... ali nigdje nema podatka koliko to liječenje traje.

Prisiljavam se uštipnuti, jesam li od krvi i mesa? Ili sam samo zombi?

Dotičem i svoje biće, svoje tijelo, prisiljavam se živjeti, bujicu topline izazvati, maštu pokrenuti, ali.., opet ono ali,.. plašim se da te maštom ne vratim i ne oživim naše susrete.

Tada sam gotova, samo za otpad i neupotrebljiva, neću biti svoja. Sav pakao koji sam prošla kad sam ostala bez tebe ne želim vratiti nazad, nema te cijene. Zaliječena jesam, a ozdravljenje je nadam se, konačno, uskoro. Želim samo da si mi uvijek lijepo sjećanje, ništa drugo, sve ostalo je neizdrživa bol. Želim samo da i pomisao na tebe donese osmjeh, neku toplinu i sjetu, ugodu.

Kako sebe oživjeti, a maštom te ne vratiti?

Kontaktima, druženjem se mogu mrvicu izanimirati i malo živnuti. raznim vrstama i raznim načinom. Sve je online i zrakom dozvoljeno, kažu neke statistike. Toliko puno i svašta čitam da sam postala mini enciklopedija. Statistike, mišljenja, izreke, procjene, citati, od svega po malo, hodajuća sam svaštara - sveznalica.

I ta vječna tema sexualnosti i privatnosti, intime se provlači kroz svačiji život, ali svako na svoj način ima poimanje kao i što svako ima drugačije iskustvo, mišljenje, očekivanja, želje, žudnje. Ja sam staroga kova, tako to ispada jer se ne izjašnjavam i čuvam privatnost, a posebno jer ja želim biti u cijelosti posvećena osobi do koje mi je stalo, misli, um, pokreti, pažnja, dodiri, vibre.... nije sve toliko jednostavno kako se stvara slika u javnosti, koja se pokaže i iskrivljenom u konačnici. Želim biti okupirana mislima i tijelom, želim dodire, nježne, poljupce, maženje, želim da želim, da žudim.... to nisu floskule, to bi trebalo po svim nekim naučnim ispitivanjima biti mjerilo da je to "ono" ili "to".

Jednostavno rečeno, to bi trebao biti vrhunac jedne veze, partnerstva ili kako god imenovali, ali baš to je što treba povezivati dvije osobe.

Da li griješim? Vjerojatno da, ne mogu drugačije.

Da li sam sanjar? Da li su moja očekivanja nerealna? Da li je to sve naučna fantastika?

Mislim da ne, jer kad se jedan puta doživi, tada se ne može drugačije ili nisi svoj, ili si postao dio konzumentskog društva ili jednostavno si neka svoja osjetila ugasio, potisnuo.

Nisam i neću!

Hoću da budem sretna i zadovoljna, a to mogu samo uz istinsku želju i prisutnost osobe do koje mi je stalo.

Društvena smo bića i kao jedinke je teško opstati. Nije toliko važna ekonomska sigurnost, koliko duhovna i energetska. Svi volimo biti nekome nešto. Zato se okrećemo oko sebe i kako godine idu, analiziramo i kroz duple lupe promatramo i filtriramo. Naravno da podjetinjimo u raznim situacijama al ...

Treba čuvati sve, pa i one tanušne komunikacije - veze, koje su tu, tek toliko da postoje, imam ih nekoliko, za razbibrigu a prvenstveno za odgovore na pitanja koja me muče. Ne mogu čak ih ni prozvati vezom, već poznanstvom a i to nije najspretnija opisna riječ.

Kako vrijeme prolazi, ispravno rečeno godine, praznine se pojavljuju, pitanja se nižu. Tako da mi je sve što se tiče suprotnog spola postalo nepozanica, meni, majci, djelatnici, društveno aktivnoj osobi, pisalici kako me od milja zove najuži krug prijatelja, jer nick je taj koji me štiti od rasprava, opravdanja ili pohvala. Dugo sam o tome razmišljala kad sam se odlučila javno iznijeti zapise, nisam pogriješila, moj mir koji sam stvorila i nadalje traje i neka ga, što dulje, po mogućnosti, zauvijek. Svako na svoj način tumači osobu koja piše i iznosi neke stavove. Ne želim biti tema, mir je teško postići.

Često i puno surfam, po društvenim mrežama, vrlo aktivno, volonterski na nekoliko stranica radim. Rijetki me znaju, oduvijek posvuda moji nickovi. Nikad nisam tražila pohvale i tapšanja po ramenu, radim od srca i to me ispunjava. Često sam došla u napast, ono otkriti se, ali nisam i zato imam mir i prostor za rad kad mogu. Ono što sam uvidjela je da treba biti jako oprezan, nisu svi dobronamjerni. Kako vrijeme prolazi, samo sam još čvršća u tom stavu, još udaljenija.

Što si pojedinci dozvole, posebno ako su s druge strane ekrana, nije za vjerovati.

Za sada, o suprotnom spolu samo razmišljam a posebno kad samo pogledam poruke koje dobijem. Rijetko se upustim u chat i/ili mailanje. Tu nema granice godina, obrazovanja, kulture, pismenosti, načitanosti.... svi se mogu staviti u jedan koš a to je da im donja glava diktira sve. Razlikuju se po pristupu kako doći do te teme, jer je to isključivo njihova tema, traže pohvale i samo pohvale, ni jedna kritika ne dolazi u obzir, čak niti da je zavjesa na prozoru tamna ili bijela al u negativnom kontekstu. Znači, s njima može samo najveće, najbolje, najljepše, najuzbudljivije, najžešće, najdraže, naj...pa naj.... sve ostalo pada u vodu. Nema neke normalne komunikacije, mišljenja, sve se svodi na sex, sve pršti sirovosti i jadu. Sve odiše mojim izbjegavanjem, mogu reći i bježanjem, a opet sam u potrazi za odgovorima jer pitanja koja sam si odavno postavila još stoje u zraku. Još nisam sama sobom zadovoljna i nemam mira, jer da bih tvoje tragove i krhotine koje stružem neprekidno sasvim izbacila, trebam odgovore. Samo uz njih ću imati mir koji želim i trebam...

..i taman kad samo pomislim da sam naišla na osobu s kojom ću moći razmijeniti i podijeliti profesionalno mišljenje jer smo iste struke, ili sličnim sportom smo se bavili ili smo društveno aktivni, ili mi treba podatak o gradu odakle su, ono pljuska, jedna po jedna, nižu se...

isti koš, kao da grabim iz njega, manje više, svi nehumano šalju svoje slike, koje ne tražim, prvo face sa svim mimikama, kako nekome reći da pod hitno treba zubaru ili kod brice na uređenje brade i brkova, sve me je počelo zabavljati pa sam se maknula iz direktne komunikacije, svodi se i ostalo je od poruke do poruke.

Do koje mjere smo svi opsjednuti sami sobom, svojim izgledom, svojim ostavljanjem dojma, nismo svjesni.

Jedan nije na tome stao, vidjela sam svaki madež njegova stomaka, svaku dlaku ... svaki komad sala, nisam mogla ne komentirati u smislu pozadine koja se nadzirala. To ga je živciralo, jer nikako da njegovu pojavu primjetim, pa su počele slike stizati golotinje za koje sam molila da ne šalje jer ni jednu nisam tražila, posebno ne takve. Onda je počeo slati neke druge slike, drugih osoba u situacijama koje je želio doživjeti.

Na još veće iznenađenje, drugi me je iznenadio kad je poslao slike žena koje su njemu slale svoju golotinju. Pa se jadao da na njih ne reagira, pita da li je s njim sve u redu.

Mogla bih sada nabrajati razna događanja, ali ne, svakom neka radi mašta na svoj način.

Moja pitanja za koja zamolim odgovore su vrlo jednostavna, a to je što kod žene prvo primjete, što ih intrigira, što maštu budi a što uzbuđuje, koju situaciju zamišljaju... sve u svemu, zaključak je da je više manje. Prevedeno znači, treba mušku maštu potegnuti a to bi bilo, ne pokazivati se, jer je mašta uvijek ono što istinski želimo. Redovno nedostižno i baš zato intrigantno.

Stala sam, pitam se da li mi je sve to potrebno, maknula sam se, prevelik teret mi je sve. Druge obveze se nižu, a sva navedena lamatanja su toliko bezbojna i slična, trošim energiju koju moram usmjeriti na sebe.

A koliko samo ima uvrijeđenih, naime, nisam zainteresirana za išta mimo opstanka, na netražene slike ne odgovaram slikom, na izljeve strasti se povlačim, na inzistiranje mojih slika nestanem, mene muče pitanja egzistencije i osnovnih životnih potreba; smještaja i prehrane.

Ona čuđenja :"Kako to da ne padam u nesvjest kad vidim "njega"? Slijede i određene uvrede, a svaka govori o osobi koja ju udjeljuje.

Odavno sam odlučila sebe postaviti na bar neko mjesto prioriteta u vlastitom životu. Posao, kuća, posao.... to je putanja koja me je balansirala i ojačala, dišem, vidim i put kretanja napokon, nakon dužeg vakuuma i neizvjesnosti. Tako, da sam opet čvrsto odlučila zatvoriti se u svoju puževu kućicu, vidati rane, jer nikako da zarastu, osnažiti, ojačati, biti opet samo svoja, na dobrom sam putu. Prisjetim se samo koliko si me opsjedao dok me nisi pridobio, osvojio, privolio, zauzeo svaki atom moga bića... sad, priznajem, trebam još vremena dok ne postaneš samo mit, samo jedna priča, koja je prošla, riječ prošla nikako da zaživi.

Zato, u jednoj riječi iznosim što žena treba biti--- ženstvena. Jer ženstvenost svako primjeti i želi, na svoj način opisuje, manje je više definitivno.

Više priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994