Internet stvari: blagodat ili prokletstvo

Budućnost je već počela pa je čak i njemačka kancelarka Merkel ukazala na velike prilike za njemačko gospodarstvo u "spoju snažnog realnog gospodarstva i aplikacija za internet". Time i ona misli na "internet stvari", pojam kojeg je još koncem prošlog stoljeća uveo britanski pionir Kevin Ashton. Već tada je on uočio da internet koriste prije svega ljudi, oni upisuju podatke, stavljaju slike i filmove, stvaraju poveznice između različitih pojmova. Vizija Ashtona je bila da sami predmeti šalju podatke i koriste podatke drugih predmeta na svjetskoj mreži.

Kada predmeti brbljaju među sobom

Već danas su mnogi predmeti opremljeni malim, jeftinim čipovima RFID koji elektronskim putem mogu objaviti što je to, koliko košta i kome je taj predmet namijenjen. Tako se paketi, jednom programirani, "sami" identificiraju i strojevi ih usmjeravaju prema njihovom odredištu. Čipovi već odavno postoje i u ključevima automobila: tamo pak automobil provjerava je li doista pravi ključ onaj kojim želite pokrenuti auto. Jer automobilska industrija već odavno mašta o takvom "internetu stvari". Na primjer, vozač želi krenuti u preticanje i automobil će sam "porazgovarati" s automobilom koji pretječe - i ispitati dolazi li neki drugi automobil iz suprotnog smjera.

Mali je korak od takvog "predstavljanja" predmeta do čitave okoline koja će se prilagoditi potrebama korisnika. Već se nude i sustavi "pametne kuće" koja će sama određivati temperaturu i gasiti svjetlo u prostorijama u kojima nikoga nema. Još korak dalje, "mozak" te kuće može znati i gdje se nalaze svi ukućani, čak i ako nisu kod kuće - jer će komunicirati s njihovim mobitelima. Tako će se upaliti grijanje već kad računalu bude jasno da ste eto upravo krenuli kući kako bi vas dočekao topao dom.

Pametni uređaji, pametne kuće, pametni gradovi...

Čini se da mašti inženjera i programera nisu postavljene više nikakve granice, bilo da se radi o novom hladnjaku koji će sam naručiti novo mlijeko kad primijeti da je staro potrošeno, pa do projekta informatičkog koncerna IBM koji je čitavim nizom senzora u tlu grada Ria de Janeira sposoban pravodobno predvidjeti mogući odron tla - stari problem tog brazilskog grada (svake godine od odrona pogiba na desetke osoba). Već se govori o "smart cities", pametnim gradovima, u kojima teče golema količina informacija, gdje će željeznica znati koliko putnika čeka prijevoz ili gdje se dogodio udes - pa će drugim sudionicima u prometu savjetovati da zaobiđu mjesto nesreće.

Već se čuju i vicevi o "internetu stvari" i o čovjeku koji u internetskoj tražilici pita, "gdje su moji ključevi od automobila"? Ali bez obzira koliko taj svijet budućnosti mogao zvučati privlačno, dobro je da nam zazvone sva zvona na uzbunu kad ta tražilica doista odgovori: "Gore, na polici s knjigama, lijevo od vaze, tamo gdje si ih i ostavio, budalo!"

Kako se sakriti od kamera i senzora?

Jer, pored svih tih senzora i kamera gotovo da više nema prostora privatnosti za nas, ljude od krvi i mesa. Već sad su zaštitnici privatnosti ozbiljno zabrinuti činjenicom da  čak i "pametan mjerač" električne energije može - tko zna kome - dati detaljne podatke o ponašanju ukućana. S jedne strane, on bi trebao davati podatke samo energetskim kompanijama o potrošnji i osigurati potrebnu energiju kad je ona doista i potrebna. Ali analizom tog mjerača mogu se lako otkriti još mnoge intimne stvari, ne samo o tome tko je kod kuće, što ukućani otprilike rade, nego je oscilacijama napona moguće utvrditi i točno koji program oni gledaju na televiziji.

Iako su mnogi još veoma lakovjerni kada je riječ o osobnim podacima na svjetskoj mreži, ipak se čuju i glasovi protiv takvog "terora" stvari nad ljudima. Konkretno, kad je riječ o tim "pametnim" brojilima, Andreas Kirsch iz nevladine udruge European Digital Rights traži da se napon očitava samo u razmacima od 15 minuta. I drugi stručnjaci za računala zdušno savjetuju da se ne prepusti sve mašti inženjera i stručnjaka za marketing, nego da se već od početka kreiranja nekog novog sustava "interneta stvari" uključe i oni koji bi postavili pitanje privatnosti svih nas. Tako i njemačka udruga legalnih hakera Chaos Computer Club savjetuje: nemojmo dopustiti da nas sve progoni tehnički razvoj.