Huanito Luksetić - I ja imam pravo na život, 5. dio

5. Odlučujem se za put prirode

Nakon temeljitih razgovora sa roditeljima i stručnjacima, svjesno odabirem put prirode. Upoznajem jednu djevojku sa istom dijagnozom koja mi preporučuje jednog travara. Travar mi je zamiješao punu vrećicu sa preko desetak vrsti raznog bilja za čaj. Količina je bila dostatna za tri mjeseca, za konzumaciju dva puta dnevno.

Roditelji su platili 500 €, šokirani ali uvjereni da će mi pomoći. Nakon dva tjedna uzimanja čaja, povratila mi se motorika u desnoj ruci. No do kraja konzumacije u periodu od tri mjeseca ni dvoslika niti jedan drugi simptom se nije popravio. Ponovo posjećujemo istog travara, ali on ne zna koje mi je točno bilje zamiješao. Ipak ponovno uzimam ali bez rezultata.

Kako ne bih gubio vrijeme, jer sam i sam znao da ga nemam puno, čitao sam na način da sam koristio lijevo oko, dok sam drugo zatvorio. Gospodin Drago Plečko me usmjerava prema troje liječnika koji imaju iskustva i rezultate sa prirodnom medicinom vezano za multiplu sklerozu. Kalifornija (prehrana), Indija (prirodni preparati) i Danska (apitoksinoterapija - pčelinji ubodi i apiterapija - pčelinji proizvodi).

Odmah korigiram prehranu s izbacivanjem zasićenih masnih kiselina, kave, šećera, mlijeka i mliječnih proizvoda te meso.

Nakon neuspjelog pokušaja tko bi me u Hrvatskoj mogao educirati vezano za apitoksinoterapiju pronalazim u Prijedoru gospodina Branka Končara koji je u to vrijeme redsjednik pčelara za tu regiju kao i samostalni istraživač apitoksinoterapije prema ruskim istraživanjima u Api centru u Čeljabinsku gdje su već koristili tu vrstu terapije za multiplu sklerozu.

Početkom prosinca 2008. godine počinjem sa primjenom pčelinjih uboda i konzumacijom meda, peluda, propolisa i svježe matične mliječi. Roditelji opet pomažu sa oko 1000 € troškova. Svjestan da više financijski nisu u mogućnosti pratiti sve te terapije i troškove polažem sve nade, upornost i disciplinu u pčele.

Nabavljam košnicu sa pčelama i smještam ih u sobu. Pčele su letjele kroz koridor van i živjele svoj život. Otvarajući desno krilo prozora kako nemam fini osjet sa anatomskom dugom pincetom sam ih hvatao za njihova predivna krilca i sakupljao u staklenku, a u drugoj sobi mi je u to vrijeme i majka pomagala iako se bojala uboda pčela i nije znala da li će njoj nastupiti gušenje, zbog alergije. Ja bih u drugoj sobi pustio pčele na prozor jer vole ići na svjetlo i ponovno ih hvatao za krilca s pincetom kako bi i majci bilo „ugodnije".

S vremenom uz pomoć ogledala naučio sam i sam primjenjivati ubode. Nije bilo jednostavno pogotovo na kičmi i glavi, ali s vremenom sam i to savladao, od hvatanja tri pčele preko sat vremena uspio sam s vremenom uhvatiti dvadeset pčela te sam primijeniti ubode za manje od trideset minuta.

Prvi ubod je išao na leđima u predjelu nadbubrežne žlijezde. Nakon tri tisuće uboda uvidio sam da to i nije prihvatljivo. To je jedan od najneugodnijih uboda sa beskrajnom boli, ali tada sam došao do saznanja da se tu luči prirodni adrenalin kojeg meni samom po sebi i nije manjkalo i ne bih nikome preporučio.

Svaki drugi dan odrađujem na sebi dvadest pčelinjih uboda od glave do pete po akupunkturnim točkama. Na slobodan dan samo tri uboda (nitko sretniji od mene), ali ne odustajem. Nakon mjesec dana primjenjivanja apitoksinoterapije i apiterapije bez rezultata, a podnošenje boli uboda ne može se opisati riječima, imao sam osjećaj neopisive agonije.

Slijedi slom, nevjerica i suze. Iako me otac pokušava na najnježniji način umiriti nisam mogao ni objasniti što osjećam. Majku sam uvijek pokušavao što manje zamarati s obzirom na njezinu osjetljivost - kako joj depresija i stres ne bi pogoršali već teško zdravstveno stanje, a koja mi je uvijek više nego pomagala kako bih ostao zdrav i pokretan, upravo kao i sada.

Budim se sljedeće jutro odlazim autom sa sveprisutnom dvoslikom pokušavajući pronaći miri racionalno razmišljati i primiriti se.

Pomirujem se da ću vidjeti u duplo cijeli život, ali samo da sam pokretan i nastavljam uporno i disciplinirano sa pčelinjim ubodima. Otac mi nabavlja sunčane naočale kojim desnu stranu zatvara kako bi lakše vidio lijevim okom, bez dvoslike. Bio mi je veliki problem osjećaja za prostor, pogotovo prilikom vožnje auta. S vremenom sam počeo trenirati mozak da uzima samo sliku iz lijevog oka što mi je djelomično uspijevalo, ali vrlo često prilikom dekoncentracije u vožnji događalo bi mi se da nasred ceste vidim zid i ljude, lažne slike iz desnog oka.

Nakon četrdeset pet dana pčelinjih uboda, otac me vozi u Prijedor po novu kuru pčelinjih proizvoda. Gospodin Končar me smiruje i uvjerava da nastavim, što i činim.

Prilikom povratka kasno u noć otac od umora i iscrpljenosti nije više bio sposoban voziti i ja sa dvoslikom preuzimam vožnju auto-putom, siguran u sebe. U jednom trenutku pri blagom pokretu glave u desno a oči u lijevo primjećujem da vidim jednu sliku. Vani je mrkli mrak pa u trenutku mislim da to samo zamišljam. Pitam se da li su se odškrinula vrata radosti ili sanjam!? Na putu kući uvjerio sam se da ipak ne sanjam te kroz sljedećih mjesec i pol dana dvoslika se povlači no oštrim pogledom u desno i lijevo ipak je prisutna, ali za mene zanemariva.

Prenio sam svima oko sebe: roditeljima, prijateljima, znanima i neznanima koji su mi nesebično pomagali kako mi se dvoslika povukla, sa detaljima ih nisam zamarao. Nisam im htio oduzeti trenutak radosti. Znao sam da i dalje moram biti uporan i dosljedan pčelinjim ubodima bez obzira na neopisivu bol.

Nastavljam sa ubodima u cilju da povratim osjet u obje šake i stopala ubadajući se u jagodice kao i da zaustavim napredovanje težine u gornjem i donjem dijelu tijela. Uspio sam nekoliko puta ali i odustao, bol je bila nesnošljiva, skakao sam po krevetu sav izbezumljen i pomirio se da nemam fini osjet cijeli život.

U međuvremenu dolazim do saznanja da u Zagrebu postoji neurologinja dr. Maja Roje Novak koja primjenjuje apitoksinoterapiju uz pojačano doziranje vitamina i minerala.

Upoznavši jednu djevojku koja je koristila usluge te liječnice i da ima predivne rezultate odlučujem mojim ubodima pridodati i njenu terapiju. Svaka terapija koštala je 450 kn bez putnih troškova. Roditelji mi financijski nisu mogli pomoći pa se odlučujem za prikupljanje donacija znanih i neznanih dragih ljudi, crkve, javnih tijela i poslovnih subjekata.

Uspostavilo se da je njezin pčelinji otrov bio slabiji i primjenjivan samo na površinu trbuha u ležećem položaju, ali odlučujem biti ustrajan zbog unosa veće količine minerala, vitamina te esencijalnih masnih kiselina. Odlučio sam se na tu dodatnu terapiju jer nisam uspijevao odstraniti preostale simptome a i spazmi (težina u nogama i rukama te predjelu pojasa i kralježnice) su mi se iz dana u dan pogoršavali, što je u meni ulijevalo beskrajni strah, jer sam znao kamo to vodi, ka nepokretljivosti i invaliditetu.

U strahu od nepokretljivosti i upoznajući druge ljude u krevetima apsolutno nepokretne i u nemogućnosti da izgovore i jednu riječ koju bih razumio ostajem ustrajan i discipliniran.

Spazmi (težina) u nogama su se i uz tu dodatnu terapiju s vremenom pojačavali, što mi nije ulijevalo hrabrost. Vozio sam se svaki drugi dan do Zagreba i nazad kući u Bregi s ciljem kako bih u slobodno vrijeme još uvijek radio svaki dan na projektu za privatni smještaj u Hrvatskoj. Htio sam koristiti i sebi ali i domaćinima i gostima, uvjeren da je to moguće.

Planirao sam čim se zdravstveno stavim u red ponovo početi raditi ono što volim i u čemu sam uspješan. Svi oko mene su me podržavali, na sve moguće načine.

S obzirom da i sa dodatnom terapijom nisam postigao nikakve rezultate ipak sam nastavio sa pčelinjim ubodima kod kuće. Znajući da nemam puno vremena preko facebooka sam se povezao sa drugim pacijentima sa multiplom sklerozom koji su si pokušavali pomoći na različite načine. Smanjujem posvećenost projektu vezanim za privatni smještaj i posvećujem se prikupljanju informacija. Dolazio sam do svega i svačega, ali uvijek smireno pokušavajući donijeti prave odluke.

Prijatelj Perica Kučan (koji je nažalost zbog rigorozne kemoterapije prilikom autotransplantacije matičnih stanica u Zagrebu preminuo) i ja kojemu sam i s vremena na vrijeme pomagao s ubodima koji je i sam bio napola nepokretan znali smo se našaliti „daj da odradimo 300 uboda odjednom pa da završimo i tu agoniju". Nadam se da mu je sada lakše, iako mi jako nedostaje. Družili smo se u cilju zdravlja da postignemo što mnogi nisu, već su utonuli u svojoj agoniji tuge i apsolutne nepokretljivosti uma, duha i tijela, a na kraju poput osušene biljke utonuli u nepovratni san, smrt snova. Igrali smo šah satima, a meni samo cure suze iz očiju dok sve ovo pišem kako i svi vi drugi ne bi morali prolaziti ni približno.

Tristo uboda pčela je isto kao da vas ugrize poskok, znači smrtonosan potez. Bolno ali jednostavno. Nekim čudom mi se nismo odlučili za taj potez, ali mog mladog prijatelja ipak nema.

Lokalni magistar farmacije dr. Kovač iz Matulja me moli da pokušam pomoći pčelinjim ubodima gospođici iz Matulja, koja od djetinjstva, više od 25 godina boluje od multiple skleroze. Iako potpuno nepokretna, ne može govoriti i jedva preživljava poput osušene biljke pokazuje beskrajnu želju za životom i bila je spremna otrpjeti pčelinje ubode. Ja nisam imao snage ni energije posjećivati je svaki dan s obzirom na svoje zdravstveno stanje, a njezina obitelj nije bila u mogućnosti pripomoći.

Ustrajem dalje te pčelinjim ubodima pridodajem druge terapije uz već postojeću izmijenjenu prehranu. Sve više sam nailazio na rješenja za rak i druge bolesti, ali ne toliko i za multiplu sklerozu koja vodi ka invaliditetu, zatvoru u sebi bez mogućnosti da se bilo gdje pobjegne. Misli su moćne, tako barem kažu. Bio sam vrlo zbunjen.

S vremenom nailazim na korisne knjige koje neumorno upijam te tako nailazim na knjigu oca Romana Zaga o Aloe-i arborescens. Shodno mogućnostima kupio sam dva „kaktusa" (Aloe je inače iz porodice ljiljana) i počeo si pripremati i taj napitak usred crne noći ne gubeći nadu i povjerenje u sebe. Taj pripravak sam koristio dva do tri mjeseca ali bez rezultata. Znao sam da nešto radim krivo i da mi nedostaje znanja. Nastavljam cijelo vrijeme s ubodima znajući da vrijeme ide. Nisam druge zamarao kao ni danas. Uvijek bi me pitali kako sam, a ja bih odgovorio „dobro". Iako nije bilo ni približno dobro sa postepenim povećavanjem spazama i težinom u nogama te sa novim starim tremorom (kad se noge tresu sama od sebe) nisam odustajao.

Zadnjih 4 mjeseca postepeno povećavam na trideset uboda svaki drugi dan, a na slobodni dan pet. Kako sam bio sportaš znao sam da moram održati mišićnu masu bar u nogama. Tako da sam svakodnevno išao u šumu i pomalo mukotrpno vježbao Tai Chi, s kojim me upoznao gospodin Drago Plečko. Težina u nogama je bila sve veća, ali išao sam dalje.