Hoće li hrvatski jezik biti ravnopravan u EU?
Postoje "jake snage" koje žele da kad se govori srpski to vrijedi kao hrvatski, upozorava akademik Radoslav Katičić
Hoće li ili ne hrvatski jezik u EU biti ravnopravan kao i jezici ostalih članica? Diplomati su optimistični, a jezikoslovci skeptični po tom pitanju. Sumnje su izrazili na zajedničkom ogruglom stolu na temu "Hrvatski-službeni jezik EU", prenosi Hina.
"Zajedničko stajalište svih 27 zemalja članica EU je da hrvatski jezik postane službeni jezik EU", kazao je državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Andrej Plenković na skupu u Matici hrvatskoj dodajući da je odredba o jezičnom režimu u poglavlju 34 jasna i ne ostavlja nikakve dileme.
"Korištenje hrvatskog jezika u institucijama najbolje će se vidjeli u Europskom parlamentu", dodao je i napomenuo da većina zastupnika ondje govori na svom materinjem jeziku.
Jezikoslovac, akademik Radoslav Katičić ustvrdio je kako hrvatski jezik jest priznat, ali da postoje "jake snage" koje žele da kad se govori srpski to vrijedi kao hrvatski. Još mi je loše u želucu od dužnosnice Haškog suda koja je govorila srpski - ne zato što bi jezik bio loš, nego zato što je tu bio zahtjev da taj jezik prihvatim kao svoj, a to ne mogu dok sam živ, kazao je.
Katičić je ustvrdio da hrvatski i drugi slavenski jezici, poput srpskog, jesu srodni i razumljivi - iako ne uvijek i u svemu - i tumač uglavnom nije potreban pa se zato nekima čini da bi to trebalo uzimati kao jedan te isti jezik razlučen na varijante upozorivši da bi se moglo desiti da hrvatski jezik postane samo varijanta koja nema vrijednosti niti iziskuje obzire. "A to je nasilje", dodaje.
Diplomatima je poručio da treba inzistirati na ustavnom statusu hrvatskog jezika. "Tu nema mjesta pragmatičnoj elastičnosti i treba biti do kraja načelan kada je riječ o tome da se poštuju kulturni identiteti", dodao je.
Čelnica Odjela za prevođenje pravne stečevine EU-a Miljenka Prohaska Kragović kazala je da se prevoditelji susreću s velikim količinama dokumenata europske pravne stečevine koje moraju prevesti na hrvatski i hrvatskih zakona na engleski, pa moraju dobro svladati pravnu i, u našim zakonima, neujednačenu terminologiju pa su se usko specijalizirali za pojedina poglavlja. "Riječ je o više od 107.000 stranica, a to je najveći prevoditeljski pothvat u Hrvatskoj koji je bio i koji će biti", kazala je.
Akademik August Kovačec je upozorio da nitko ne vodi brigu kakav je hrvatski jeziku u školi i u medijima. "Baš je briga austrijskog tajkuna kakav je hrvatski u njegovim novinama ili njemačkog tajkuna za jezik na njegovoj TV u Hrvatskoj", kazao je i dodao kako u EU ne vjeruje, a u hrvatske vlasti se ne pouzdaje. "Volio bih biti optimist, ali za to nemam previše razloga", ustvrdio je.
Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa naveli su pak kako pod njihovom nadležnosti postoji 38 lektorata hrvatskog jezika u 21 zemlji te jedan katedra za hrvatski jezik u Rimu, dok su zahtjeve za otvaranjem lektorata uputili iz Turske, Norveške i Portugala, što također smatraju jednim od važnih doprinosa širenju i popularizaciji hrvatskog jezika.
Današnji okrugli stol u Maloj dvorani Matice hrvatske, koja je bila premala za sve zainteresirane, bila je prvi u nizu rasprava na temu hrvatskog kao službenog jezika u EU.
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
O, kako je samo sladak i mio moj hrvatski jezik! Na tom jeziku progovorih svoje prve riječi, slušah prve priče, pisah prva slova. Hrvatski mi je utkan u srce nevidljivim nitima radosti. Pri svakoj riječi srce mi zaigra kao da neka opojna slatkoća prolazi mnome, teče dalje i dalje, a ja osjećam kao da sam u nekom snu jer me nosi daleko gdje nitko ne vidi, u najdublje plavetnilo gdje su skrivene sve moje misli i osjećaji. Katkad su riječi tere rabim lagane poput povjetarca i lete daleko, odjekuju kao pozdrav, sanjaju o dalekim morima i čarima netaknute prirode. Riječi su kao osjećaji. One te čine onakovim kakav želiš biti. Moj hrvatski jezik u sebi nosi svkolike pučke radosti Hrvata. Uči nas o Ljudevitu Gaju. Pjeva Preradovića. Ušuškava nas u san pričama Ivane Brlić – Mažuranić. Putuje Jadranskim morem, skriva se u vinogradima Zagorja, utrkuje se s vjetrom slavonskim poljima punim pozlaćenog klasja žita. Za njega su se borili mnogi prije i poslije Gaja, Draškovića, Mažuranića, Vraza...Bio bi grijeh kada bismo ga sada zanemarili, napustili. Ne smijemo dopustiti da mu tuđice unište milozvučnost, ritmom prožetu igru riječi, da mu naruše sklad i čistoću. Hrvati su oduvijek sanjali slobodu jezika koja im daje pravo odlučiti što je dobro, a što zlo. U drugoj zemlji osjećam se strano, tuđe, kao da ne pripadam tamo. Nešto me stalno vuče i doziva: « Vrati se, čekam te raširenih ruku! « Često taj glas poslušam i čim prijeđem granicu, postane mi toplo oko srca jer znam da je ovdje dom. Znam da sam ovdje sigurna, okružena ljudima koje volim i koji vole mene. Od njih mogu očekivati pomoć kada mi zatreba i toplu ruku na ramenu. Nebo mi se tada čini bliže, sunce toplije, a riječi još milozvučnije. Želim očuvati svoj hrvatski jezik, raznoliku bujicu čarobnih riječi koja odgaja Hrvate još od pradavnih vremena, još od sedmog stoljeća. Riječi te čine onim što jesi. Rađaju se s tobom, žive s tobom, zaljubljuju se s tobom, sanjaju s tobom, prate te svuda u životu. Na tebi je da i ti počneš živjeti s njima i osjećati njihovu snagu, jedinstvenu i neponovljivu.
Elica
Dao bi život za svoj hrvatski jezik !
Po njemu si sve, što jesi.
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta.
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka,
U prošlosti sjena puka,
U buduće niti sjena".
Da nam nema hrvatskoga jezika nebismo ni znali što su sve pretrpjeli naši slavni pretci koji su dali svoje živote za svoj jezik i vjeru.
Izvadak iz zapisa Popa Martinca
"Ja mnogorješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pošto mi je Bog dao, ovako ponizno dovrših ove knjige....
I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koje digoše Turci koji navališe na jezik hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćaniskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte, sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. I još iziđe baša Romanije i Vrhbosne i porobivši Posavlje stigne pod Modruš. I poče napadati Modruš. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje. Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoše vojsku protiv njega i poče boj između četa na polju velikom krbavskom. I tu se boriše u velikoj bitci. Tada bijaše pobijeđena čast kršćanska, tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni bojovnici, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi. I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493."
Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci seti
Dam tuđincu, da me gazi?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U ropskomu tajim strahu?
Tko ne voli umrijet prije,
U tom naša krv ne bije!
Sam ću ubit moj jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne bije!
Sam ću upalit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
Tko to izvest gotov nije,
U tom naša krv ne bije!
Iz Grobničkoga polja
Pogledajmo, gospodje i gospodo, današnje enciklopedije svieta, pa da vidimo, što pišu o nama Hrvatima, ako uobće i spominju ime Hrvat? To je posljedica politike uništenja hrvatskog imena, kojoj se moramo suprotstaviti svi kao jedan, ako želimo, da još živi ne nestanemo u tami poviestne zaboravi. Takovu je tragediju predosjećao već 1860. hrvatski pjesnik Petar Preradović pišući pjesmu "Rodu o jeziku" s motom Humboldta, da je "prava domovina zapravo jezik".
Novi komentar