Dvadeset godina od pada Berlinskog zida

Hladni rat, jedno od tužnih poglavlja čovječanstva, završio je zapravo nedavno, 1989. godine, rušenjem glavnog simbola podjele svijeta. Berlinski zid, ograda duga 156 kilometara koja je podijelila glavni grad Njemačke na dva dijela i ostavila malu enklavu zapadnog stila života usred Istočne Njemačke pao je upravo na današnji dan.

U sedam ujutro 9. studenog šef komunističkog Istočnog Berlina je, nakon tjedana mirnih prosvjeda, proglasio Zid otvorenim i dozvolio stanovnicima svog dijela grada odlazak u zapadni dio. Velike zasluge za ovaj povijesni čin pripadaju i Mihailu Gorbačovu, zadnjem vođi SSSR-a, čija je perestrojka otvorila vrata komunističkog bloka i omogućila zemljama u okruženju provođenje demokratskih reformi.

Naime, velike su se sile posvađale odmah nakon pobjede nad nacistima i počela je bitka za prevlast u Europi crtanjem jasnih granica okupacijskih i interesnih zona. Na konferenciji u Jalti 1949. godine osnovane su dvije njemačke države, zapadna Savezna Republika i istočna Demokratska Republika.

Staljin je poželio i ukloniti saveznike iz dijelova Berlina koji su pripali sovjetskoj okupacijskoj zoni, no zapadne snage nisu bile oduševljene tom idejom. Stoga su snage istočnog bloka blokirale sve prilaze Zapadnom Berlinu, a tijekom godine dana hrana je dostavljana zračnim mostom. Ipak, niti jedan metak nije ispaljen u tom periodu. Nakon normalizacije stanja, preko 2,5 milijuna ljudi prebjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku, najvećim dijelom upravo preko Zapadnog Berlina.

Sovjetsko vodstvo odlučilo je zatvoriti granicu na sve moguće načine, pa su u noći sa subote na nedjelju 13. kolovoza 1961. godine postavili žičanu ogradu koja je podijelila grad. No, kako se na sve strane kopalo tunele i skakalo preko žice, donešena je odluka da se postavi neka čvršća i veća prepreka.

U drugoj fazi poboljšana je žičana ograda, između 1962. i 1965. godine, da bi u trećoj fazi počela gradnja betonskog zida. U posljednjoj fazi, koja je počela 1975., izgrađen je Zid u svojoj punoj veličini, od 45 tisuća odvojenh sekcija pojačanog betona, visokih 3,6 metara i 1,2 metra širokih.

Uz to, na vrh je postavljena glatka cijev koja je dodatno otežavala prelaz. Zid je osnažen mrežastom, signalnom i žičanom ogradom, a imao je 116 tornjeva i 20 bunkera. Kroz sam grad prolazilo je 43 kilometra zida, dok je preostalih 113 kilometara opasalo cijeli Zapadni Berlin.

Godine užasa i patnje odvojenih obitelji, stotine uhvaćenih, priličan broj ubijenih na samom zidu i osam mostova koji su služili pretežno za razmjenu uhićenih špijuna napravile su od Zida simbol hladnog rata, a kad su oko Istočne Njemačke pali komunistički sustavi, Nijemci su počeli bježati na sve strane.

Tako je pao i Erich Honecker, zadnji komunistički vođa istočnog bloka stare sovjetske škole, a njegovi nasljednici odmah su dozvolili neometan promet u podijeljenom gradu. Kako je na konferenciji komunista ministar propagande tek dobio odluku o dozvoli prelaska Zida, on je uživo na televiziji izjavio da proglas odmah stupa na snagu, što je potaklo stotine tisuća stanovnika Istočnog Berlina da krenu prema Zidu.

Kako čuvari Zida nisu bili službeno obaviješteni o odluci, došlo je do panike, no nitko se nije usudio izdati zapovijed da se otvori vatra na stanovnike koji su krenuli rušiti i preskakati Zid, što je u konačnici dovelo do urušavanja komunističkog sustava i ujedinjenja dvije Njemačke niti godinu dana kasnije, 3. listopada 1990. godine.