Čežnja za spasiteljem na čelu države

"Prosvjed ga je uplašio jer u cijelom životu nije video ženu", kaže Wladyslaw Frasyniuk na jednom prosvjedu protiv vlade u Varšavi. To se odnosi na Jaroslawa Kaczynskog, šefa vladajuće stranke "Pravo i pravda" (PiS) i na okupljanje tisuća žena koje su prošle godine demonstrirale protiv pooštrenja zakona o abortusu.

Frasyniuk je dugo važio kao mogući predvodnik oporbenog pokreta. No on - legenda iz vremena Solidarnosti - posljednjih je godina živio izvan svakodnevne politike. Mnogi ljudi koji su željeli da neki lider objedini oporbene grupacije, vjerovali su da je on kao stvoren za to. Međutim, trenutno se u Poljskoj pojavljuju slični likovi sa sličnim porukama. Novi predsjednik Komiteta za obranu demokracije (KOD) rekao je na istom skupu u Varšavi: "Da sam žena, sada bih zaplakao, ali ja sam tvrd muškarac." Jednoj parlamentarnoj zastupnici vladajuće stranke nedavno su poručili da proba seks kao terapiju, pa će osjetiti leptiriće u trbuhu, imat će opuštena leđa i cvijeće u kosi. "Tako se sređuju misli", poručili su iz redova oporbe.

Jak muškarac i slaba žena

Tu i tamo su se ljudi ispričavali zbog takvih izjava. Ali to nije bilo od velike pomoći. Sa svih strana su pljuštale kritike. Osuđivali su seksizam i šovinizam u javnoj debati. Velike nade su se raspršile. Veliki politički kapital je preko noći prokockan. Ali što to govori o našem političkom životu? Naravno, smatram da su takve izjave za svaku osudu. Ali mi se čini da one ne govore toliko o seksističkom držanju onih koji su ih izgovorili koliko o njihovoj bespomoćnosti pred vlastitim emocijama.

Unaokolo latentno kruže predstave o rodnim ulogama. Muškarac je jak i racionalan, ali ne i emocionalan. Žene često podcjenjuju u političkom kontekstu, jer navodno nisu predodređene za to da nose teret političkog života na nejakim plećima. One su navodno emocionalne i to im je slabost. U političkoj borbi se lijepe etikete seksualne frustracije. U Poljskoj je, recimo, manje-više raširena tvrdnja da je Jaroslaw Kaczynski homoseksualac, koji to ne priznaje. Njegova politička zagriženost je prema tome rezultat njegovog neriješenog unutarnjeg sukoba.

Emocije i seksualnost demitologizirati

Smatram da bi zbog svega toga trebalo demitologizirati emocije i seksualnost u političkom diskursu. No, ovo nije problem samo u Poljskoj. U takozvanom zapadnom kulturnom krugu je izražen zahtjev za razdvajanjem privatnog i javnog (političkog), a taj zahtjev je iz humanističke perspektive naprosto artificijelan i frustrirajući. Bi li se trebalo toga držati? I političari su ljudi koji imaju emocije, ponekad lupe glupost. Kao svi mi. Otvoren odnos političkih aktera prema vlastitim emocijama trebao bi držati korak s društvenim prihvaćanjem raznolikosti rodnih uloga. To prihvaćanje moralo bi obuhvaćati i političare. Političarima ne treba "nadljudski" status. Ne moraju biti aseksualni, hladni, s izuzetnom snagom i sposobnostima.

Izabranik se žrtvuje za zajednicu

Oštra kritika navedenih iskaza otkriva određenu sliku političara. To je mesijanska slika koja počiva na romantizmu 19. stoljeća. Kao misaona figura taj je mesijanizam rasprostranjen u srednjoj i istočnoj Europi, ali ne samo tamo. Zamišlja se idealnog vođu sa skoro nadljudskom snagom. Ne samo da je jak i pametan, već je lik izabranika koji se žrtvuje za zajednicu, recimo za naciju. Karakteristično je da je taj lik uvijek muškog roda. Jaroslaw Kaczynski je paradoksalno baš takav lik i za poklonike i za protivnike. Po toj logici može mu parirati samo neko takav. Treba nam "Superman"!

Premrežavanje umjesto mesijanizma

Uloga antivladinog mesije još nije dodijeljena. Ne vjerujem da bi mesijansko mišljenje moglo biti uspješan recept za političku obnovu zemlje. Više vjerujem u regionalne i lokalne pokrete, u kojima su ljudi lokalno organizirani. Naravno, i njima treba netko da ih politički predstavlja. Ali decentralni pokreti štite od jakih nacionalnih vođa, zato što ne traže unificirani diskurs. Prije vide svoju premreženost kao fundamentalnu vrijednost. To je važan dio "EUtopije":Ako Europa ima šansu za trajni politički opstanak, onda je, vjerujem, to put koji treba podržati. Začetak se može naći i u Poljskoj.

Stanislaw Strasburger je 1975. godine rođen u Varšavi. Djeluje kao književnik i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Beirutu.