Bržole na fete Srećka Lorgera

V.B.Z. će danas u 12 sati na 5. zagrebačkom sajmu knjiga u Profil Megastoreu predstaviti ‘Dalmatinske riči’ Srećka Lorgera, književnika i novinara. Promotori su Miljenko Jergović i prof. dr. Joško Božanić iz Splita. Recenzenti ‘Dalmatinskih riči’ su, uz Božanića, prof. dr. Goran Filipi iz Pule i prof. dr. Vladimir Skračić iz Zadra. Lorger kaže kako je o dijalektologiji napisano puno više radova u posljednjih 15 godina nego u cijelom stoljeću ranije. Sada gotovo svako ‘malo misto’ ima svoj rječnik i kao da traje natjecanje čiji će biti deblji.

No, ‘Dalmatinske riči’ nisu običan rječnik već, karikirano rečeno, ‘kremenadle na šnite’ na znanstveni način. Nakon višegodišnjeg ‘kužinavanja’, knjiga je prije dva mjeseca zgotovljena i tiskana. I dok se pitate o porijeklu vaše ‘bržole’ ili neke druge ‘riči’, Lorger kreće u novi izazov.
- Namjera mi je napisati rječnik splitskog govora, ali književnog, od Uvodića do Smoje, s primjerima iz književnih djela Splićana. Tu je naravno još i Kovačić, Parčina, Vlahović, Plenković…

Zašto ne početi od Marka Marulića?

- U 18. i 19. stoljeću nije bilo značajnijih književnika koji su pisali splitskom čakavštinom. Javlja se jedino početkom 20. stoljeća nekoliko manje važnih autora, a potom slijedi Marko Uvodić i završava se s jednom novom generacijom kao što je ‘Robi K.’ Viktora Ivančića, Sašom Ljubičićem, Miloradom Bibićem Mosorom, Sonjom i Ćićom Senjanovićem, Edom Šegvićem i drugima.

Pred čitateljem se zapravo nižu prave pravcate priče o riječima jer je Lorger shvatio da riječi uvijek postoje i žive samo u točno određenim kontekstima i on nam te kontekste bogato opisuje. Usuđujemo se reći da je riječ o vrhunskom leksikografsko-etimologijskom uratku do kojeg je Lorger došao poštujući sva najsuvremenija dostignuća različitih struka, od metodologije do etimologije.
Prof. dr. Goran FillipiA to su svi koji su pisali na takozvanom splitskom koji nije više onaj stari. Bitno mi je da će, za razliku od drugih rječnika, uz svaku riječ biti frazem, neka poslovica, izričaj, i to s primjerima iz književnih djela. Knjiga će biti tako zanimljiva i novopečenim Splićanima, pa i kvizomanima.

Dalmatinski rječnici su brojni. Zašto još jedan?

- Ni jedan od njih nije konzistento proveden, s frazeologijom niti s primjerima iz živog jezika. Riječi im nisu stavljene u kontekst.

Pravi Splićanin koristi: ča, ća, što, šta...?

- Split ima bogatu literaturu, što je prednost, ali i jednu veliku manu što je splitski govor teško ‘obraditi’ zbog toga što je raščakavljen. U Splitu se više ne govori čakavski nego jedna, recimo, štakavica. Tu je i problem akcenta jer su svi dosadašnji rječnici prozodijskim pitanjima prilazili drukčije. Veli Varoš govori drugačije nego Lučac ili Manuš.
Sad imamo u Splitu i Brda, Kman, Pujanke, Smrdečac...

- Ne bi to bio rječnik samo u užem smislu jer bi obuhvatio i ove nove Splićane koji nisu fetivi, koji su ušli u Split i donijeli neke svoje nove riječi, pojmove. A da ne govorimo o žargonu mladih koji je također zanimljiv.

A splitska gramatika?

- Uhvatit ću se i toga. Na tome još nitko nije ozbiljnije radio. Dao bih i kraću etimologiju da se vidi da li ono što koriste Splićani vuče ‘korijen’ iz turskog, venecijanskog ili iz nekog posve neočekivanog jezika. Za razliku od splitskog rječnika, vrlo lako je napraviti rječnik malih gradova ili otoka, na primjer Visa, Trogira, jer tu nema promjena, odnosno svi koji su pridošli prihvatili su govor domaćina. A prema splitskom nitko nema rešpekta. Zanimljivo je da velika većina splitskih književnika nije iz Splita. Uvodić Splićanin je s Klisa, Vicko Mihaljević, splitski gradonačelnik kojeg je Smoje upotrijebio u Velom Mistu je iz Poljica, a Tijardovići su stigli iz Zagore. A i ja sam rođen u Dubrovniku, pa nisam Splićanin od koljena.

Koristite li vi sami splitski govor u komunikaciji s drugima?

- Što sam stariji, sve mi je miliji i draži.

Kaže se da je jezik živi organizam. Krivi li mu se kičma?

- Kroz splitski jezik javlja se jedan dišpet, posebno vidljiv u nastupu sportaša i navijača. Inzistira se na splitskoj ikavici. Jezik je izgubio mnogo toga od Marka Uvodića, ali se stvaraju neki novi oblici, izričaji i frazemi, gotovo bi se moglo reći - novosplitski. To sam objasnio u pojašnjenju riječi ‘adio’.

Moglo bi se reći: što jezik više odumire, više je rječnika?

- Moglo bi. 

ADIO!Splitski se čakavski već u prvoj polovici prošlog stoljeća poprilično raščakavio na svim jezičnim razinama. Taj se proces ubrzano nastavio poslije Drugog rata, osobito nakon velikih doseljavanja iz štokavskih, točnije štakavsko-ikavskih područja šezdesetih godina, a u posljednjem desetljeću i iz podaljeg zaleđa. Poznati su uzroci promjena i nema osobite svrhe jadikovati što čak ni starosjedioci ne razumiju niti davni Marulićev, a niti današnji govor bodula.
Uzmimo za primjer excl. adio; (tršć. i ven. adìo; tal. addio (skraćivanjem izreke ti raccomando a Dio), uobičajeni pozdrav u Dalmaciji - ‘zbogom, bog; zdravo’; pozdrav na rastanku ‘doviđenja, doskora’. Uzvik adio (àdio) ima i ‘fatalni’ prizvuk - ‘gotovo!’. Àdio bàraka! (nestalo, propalo), adio Mâre!...
Način pozdravljanja među vršnjacima i prijateljima u svakodnevnom ležernom razgovornom jeziku indikator je leksičke situacije. Zanimljivo je istraživanje Radovana Vidovića, provedeno 1989/1990. godine. Analiza provedena na uzorku od oko 600 studenata dala je ove rezultate.
Najveći je postotak (27,5) pripao pozdravu čào/ćào (čào-bào, čaos), za njim slijedi bog (25,5), pa adio (22,5), zdravo (18), a svih ostalih ima oko 6,5 posto (haj, baj-baj, doviđenja, servus itd.).
Došlo je do zanimljivog, pa i komičnog obrata. Posuđenicu dijalektalnog supstrata (tradicionalnog mletačkog) istisnula je ona još ‘talijanskija’ te stoga valjda - modernija.
Ciao!