Župnik uveo godišnji crkveni harač

Najblaže rečeno skandalozan dopis župnika patera Ivana Miškića iz Župe sv. Maksimilijana Kolbea u kojem on uvodi godišnji doprinos za Crkvu bio bi tužan, smiješan ili ironičan kad ne bi tako sjajno pogađao u srce hrvatskog licemjerja.

Župniku premalo ljudi dolazi na mise, očito još manje ostavljaju u škrabici, pa se čovjek dosjetio uvesti nešto što je nazvao godišnjim doprinosom za Crkvu. To što on kao župnik ne ovisi o dobroj volji svojih župljana, nego prima tzv. nagradu iz državnog proračuna na koju ne plaća apsolutno nikakave doprinose, nije njegov problem.

Naime, u zemljama s tolikim postotkom deklariranih vjernika uobičajeno je da se od dohotka izdvaja određeni postotak za Crkvu, ma koja ona bila, no Hrvatska je to izvela na puno nezgrapniji i gluplji način. Godišnje se izdvaja par stotina milijuna kuna kojima se namiruje kler, kroz razne druge izvore obnavljaju se sakralni objekti, vraća se djelić goleme imovine koju je Crkva imala prije komunizma, a ugovor sa Svetom Stolicom pregovarao je i potpisivao veliki vjernik Jure Radić.

To što taj ugovor nije ugledao svjetlo dana, nije toliko ni važno, ono što bode u oči je licemjerje koje je župnik Miškić odlučio kazniti. S pravom. Čovjek se zacijelo, zajedno sa svojim pomoćnicima, ubije nakon Nove godine obilazeći župu i blagoslivlje kuće, dijeli naljepnice koje se stavljaju na sva moguća vidljiva mjesta, od ulaznih vrata do frižidera, i za to dobije po stotinjak kuna, rijetko više.

Pateru je očito prekipjelo držati mise pred praznom crkvom, pa je odlučio opaliti glavarinu u maniri svojih prethodnika u srednjem vijeku. Kako je veći dio države, barem mentalno, upravo u tom vremenskom periodu, neka plate.

Dopis župnika Miškića donosi Index, pa ga možete pogledati ovdje.