Zašto smo škakljivi?

Škakljanje je, pretpostavlja se, majka smijeha, odnosno glasova koje puštamo kada se smijemo. Osim toga, sami se ne možete poškakljati, što stvar čini čudnijom. Treba naglasiti da postoje dvije osnovne grupe osjećaja golicanja.

Knismesis, koji izaziva smijeh i ježenje kože, a nastaje blagom stimulacijom čitave površine kože, primjerice, dodirom pera. Ono je lakše objašnjivo i u znanosti postoji svojevrstan konsenzus oko tumačenja da služi kao obrana od insekata.

Gargalesis je misteriozniji - nastaje grubljim i dubljim pritiskom kože u pojedinim dijelovima tijela poput rebara i tabana.

Anticipiranje užitka

Krenimo od oca evolucije, Charlesa Darwina. On kaže da ta vrsta škakljanja izaziva smijeh zato što osoba nad kojom se izvodi gargalesis anticipira uživanje. Da bi uspjelo osoba koju se škaklje ne smije znati unaprijed gdje će je se stimulirati, pa se zbog toga sami ne možemo izvesti tu "čaroliju".

"Maštu ponekad, kaže se, može zagolicati luda ideja; i ovo tzv. škakljanje uma je analogno onome kada je tijelo u pitanju", pisao je Darwin.

On je tvrdio da postoji veza između škakljanja i društvenog zbližavanja, jer ono nas uspijeva nasmijati tek u pod određenim uvjetima.

Primjerice, dijete se neće početi smijati ako ga stranac krene škakljati bez prijašnjeg iskazivanja namjere i ocjene da se radi o čovjeku od povjerenja - škakljanje će u tom slučaju izazvati nelagodu i povlačenje.

Na ovom je tragu i Robert R. Provine, neurolog sa Sveučilišta u Marylandu koji je napravio studiju o smijehu. U slučaju škakljanja, smijehom se reagira u najranijoj dobi - u prvim mjesecima života.

"To je jedan od prvih obllika komunikacije između beba i njihovih skrbnika", piše Provine. Roditelji rado škakljaju dijete sve dok se ne počnu meškoljiti u nelagodi. Ovakvo zbližavanje događa se i među djecom koja su vršnjaci, ali i prijateljima u zrelijoj dobi pa se uzima u obzir da preduvjet za reakciju smijehom treba biti povjerenje.

Seksualni stimulans i - tortura

Golicanje u zrelijoj dobi čak može poslužiti i kao seksualni stimulans, na iznimno škakljivim erogenim zonama tijela, premda tada neće uzrokovati ni povlačenje niti smijeh.

Kako prenosi portal Popular Science, psihijatar Donald Black navodi da škakljanje može imati i ulogu refleksa samoobrane.

Škakljanju najpodložniji dijelovi tijela, argumentira, poput rebara ili vrata, vrlo su ranjivi u borbi, pa on tumači da djeca u "okršajima" putem škakljanja vršnjaka na neki način uče kako zaštititi svoja ranjiva mjesta, dok zapravo izvode prilično sigurnu aktivnost.

On smatra i da se uzvik smijeha "ha-ha" razvio iz stenjanja u grubljoj ljudskoj igri, a to zaključuje temeljem sličnih međusobnih kontakata čimpanzi i orangutana.

Međutim, pored svih ovih manifestacija, škakljanje može biti i mučenje. Osim što djeca nad svojim vršnjacima znaju prakticirati dominaciju tako da ih beskrajno škakljaju i time izazovu njihovu nelagodu, u povijesti postoje slučajevi prave torture izvođene zahvaljujući ovom refleksu.

O tome je pisao Heinz Heger, zarobljenik konccentracijskog logora Flossenbürg u vrijeme Drugog svjetskog rata u knjizi "Muškarac s ružičastim trokutom". Opisao je ondje kako su drugog zatvorenika SS-ovci škakljali po tabanima, između nogu i ispod pazuha, sve dok se nije mogao više svladavati i počeo se nekontrolirano smijati. Taj smijeh se uskoro pretvorio u nekontrolirani plač.

British Medical Journal objavio je 2001. godine studiju Gavina Yameya "Tortura: Europski instrumenti mučenja i smrtne kazne od Srednjeg vijeka do danas", u kojemu autor navodi da je jedna od metoda mučenja bila škakljanje. Izvodila se na način da se žrtvi noge umoče u slanu vodu, a onda se na nju pusti koza koja izliže tabane. I u Japanu je zabilježeno da se ljudi mogu mučiti "nemilosrdnim škakljanjem", o čemu je pisao publicist Mark Schreiber.

PopSci također navodi da se reakcija na škakljanje troši vremenom i zaustavlja oko 40. godine života, iz nepoznatih razloga