Zašto se neki ljudi vole bojati?

Neki se ljudi, da to kažemo jednostavno, vole biti prestravljeni ili zastrašeni, baš kao u luna parku... a što zapravo stoji iza toga?

Kada se otkrije opasnost, oslobađanjem adrenalina pokreću se naši instinkti borbe ili bijega. To povećava tjelesne funkcije poput otkucaja srca, krvnog tlaka i brzine disanja, kaže David Spiegel, profesor psihijatrije i bihevioralnih znanosti na Stanford Medicine.

"Može pružiti 'nalet' kao kod trkača. Možete se osjećati snažno i energično", poručuje Spiegel.

Hormon stresa u našem tijelu, kortizol, otpušta se cijelo vrijeme kako bi regulirao niz tjelesnih funkcija. Ali kortizol može skočiti kada se naprežemo da prebrodimo situaciju ili iskustvo.

Hormon vam može pomoći da ostanete budni nakon početnog naleta hormona "bori se ili bježi", uključujući adrenalin, pa čak i potaknuti oslobađanje glukoze iz jetre za energiju tijekom hitnog slučaja.

Kada netko ima kronično visoke razine kortizola, to nije dobro za vaše tijelo. "Vaše tijelo je u kroničnoj ratnoj nozi kada ne bi trebalo biti", kaže Spiegel.

I adrenalin i kortizol povezani su sa stresom, što može dovesti do fizičkih simptoma bolova u prsima, glavobolje ili drhtanja, iscrpljenosti, napetosti mišića-i emocionalnih simptoma razdražljivosti, napadaja panike, tuge.

Dopamin je više neurotransmiter za dobro raspoloženje. Povezuje se sa zadovoljstvom i očekivanjem ili iskustvom nagrade, što može uključivati ​​svladavanje prijetnje "kao što je prevladavanje straha, pobjeda u utrci, primanje poštovanja i odobravanja od drugih", kaže Spiegel.

To ne znači da predmet straha mora nestati prije nego dopamin udari: to je iščekivanje nagrade, kaže Spiegel. Za ovisnike o drogama, dopamin im daje visoku razinu tijekom potjere, čak i prije nego što se droga ocijeni.

Kad je strah zabavan

Bilo u ukletoj kući ili na toboganu, Aboujaude kaže da strah može postati uzbudljiv ako znamo da ćemo na kraju biti sigurni.

"Određene vrste iskustava mogu nam dati iluziju da doista možemo svladati i preživjeti prijeteće situacije", kaže "Suočavanje s prijetnjom osjeća se kao pobjeda, i doista može biti dobro suočiti se s onim čega se bojite."

Suočavanje sa zastrašujućim stvarima može desenzibilizirati neke ljude za njihove okidačke učinke budući da se ništa loše nije dogodilo, ali može imati i lošu stranu.

"Neki ljudi dobiju više zadovoljstva ili olakšanja od takvih susreta i skloni su koketiranju s opasnošću kada ne bi trebali", kaže Spiegel. Zdrav čovjek može ići na skijanje, svjestan rizika i biti oprezan.

Netko u potrazi za uzbuđenjem mogao bi ići brže nego što misli da je sigurno. "Opasnost uključuje procjenu rizika i ako izađete s drugog kraja nakon što ste preživjeli rizik, osjećate se dobro zbog toga", dodaje Spiegel.

Ako ste primijetili da su zastrašujuće zabave poput ukletih kuća i horor filmova često usmjerene na tinejdžere i mlade odrasle osobe, i tu postoji veza.

"To je dobna demografija koja se stvarno pokušava uhvatiti ukoštac sa smrtnošću - čega se boje i koliko hrabri mogu biti", kaže Tok Thompson, profesor antropologije. Suočavanje sa strahovima dio je odrasle dobi u svim kulturama, kaže on.

"To je vrlo često društveni pothvat, vrlo često su to mladi, oni se testiraju da vide je li ukleta kuća doista ukleta", poručuje Thompson.