Zašto Hrvatska nije ambicioznija u smanjenju emisije ugljičnog dioksida?

Prilagodba obnovljivim izvorima enerije (OIE) i energetskoj učinkovitosti pokazuje prve ozbiljnije znakove posustajanja, objavila je krajem prošlog mjeseca Europska agencija za okoliš. Viša instanca vlasti u Bruxellesu reagirala je dva dana kasnije: Europska komisija predložila je da članice EU-a do 2050. godine svedu emisiju ugljičnog dioksida na nulu. Po tom planu, klimatski neutralna ekonomija ostvarila bi se kroz tehnološka rješenja, građansku energetiku i elektrifikaciju tj. dekarbonizacijom prometa, osobito javnog prijevoza.

Kako u odnosu na takve projekcije stoji Hrvatska? Najmlađa članica EU-a, naime, početkom je studenog predstavila podloge za nacionalnu energetsku strategiju do 2030. godine, tzv. Zelenu knjigu, sa smjernicama za period do sredine stoljeća.

Mišljenja o tome su donekle podijeljena, prije svega kad je posrijedi sudbina fosilnih goriva, dakle nafte i plina, dok je ugljen već u zadnjem planu. Nina Domazet, urednica i komentatorica portala Energetika.net, smatra kako je iz podloga - dvaju scenarija u Zelenoj knjizi - vidljivo da se RH odlučila dekarbonizirati svoju energetiku. Hrvatska je inače već sad, zahvaljujući velikom udjelu hidroenergije i obilju biomase, premašila prethodni europski cilj od 20 posto udjela OIE-ja do 2020. godine. „Ipak, proklamirani obvezujući cilj EU od 35 posto udjela u neposrednoj potrošnji do 2030. bit će teško postići, čak i s ovako visokom polaznom bazom kao što je naša, pa su zato ciljevi možda trebali biti nešto ambiciozniji", rekla je Domazet za DW. Dodala je kako su ciljevi u Zelenoj knjizi, kad se radi o tehnologijama OIE-ja, postavljeni relativno konzervativno.

Nedostaje razvojna komponenta

Prema njezinim riječima, blaži te izgledniji scenarij energetske tranzicije Hrvatske predviđa rast nove solarne i vjetroenergije kakav će biti dosegnut već za par godina, imajući na umu već realizirane preduvjete: „Domaći potencijali iskorištavanja energije Sunca, prije svega za pripremu tople vode u Dalmaciji, ogromni su. Tehnologija je pojeftinila dovoljno da se investicija brzo isplati, tako da nam ništa ne bi trebalo stajati na putu da za koju godinu imamo i 15 puta više fotonapona nego sada, dok smo po tome zadnji u Europi."

Jednako je Zelena knjiga, prema analizi naše sugovornice, neambiciozna i po pitanju razvoja građanske energetike. A kako smo nadalje čuli, ne valorizira se dovoljno niti upotreba plina kao tranzicijskog energenta. „Posebno zato što imamo vrlo izgrađenu plinsku mrežu", napominje ona, „a u planu je i LNG-terminal na Krku".

„Najveći propust ovih podloga je u tome što nisu napravljene ekonomske i financijske računice, analiza jakih i slabih točaka za dva scenarija tranzicije, niti se vidi buduća sinergija s gospodarskim razvojem u segmentu elektromobilnosti, energetske učinkovitosti i obnovljivaca, u čemu RH ima šansu za gospodarski napredak. Svaka strategija mora imati razvojnu komponentu, a iz Zelene knjige ona nije jasno vidljiva. Također, ne manje bitno, nedostaje analiza utjecaja planiranih ogromnih investicija na krajnju cijenu energije. Ako se iz reguliranih djelatnosti investiraju milijarde kuna u infrastrukturu - koliko će nam energija poskupjeti? To nismo saznali pa bi trebalo dopuniti dokument tim analizama kako bi se donijele dobro utemeljene odluke oko energetske budućnosti zemlje", riječi su Nine Domazet.

Smokvin list za daljnju orijentaciju na fosilna goriva

Vedran Horvat, direktor Instituta za političku ekologiju u Zagrebu, međutim, drži kako navedeni dokumenti propuštaju istaknuti da je RH jedna od desetak istočnoeuropskih zemalja s karbonski najintenzivnijim bruto društvenim proizvodom: „Ovako kako je predstavljena Zelena knjiga, s dva ne toliko različita scenarija od kojih niti jedan nije posebno dalekovidan ili hrabar, ona služi kao smokvin list za daljnju orijentaciju na fosilna goriva ili posvemašnju dezorijentaciju glede energetskih prioriteta u zemlji." Pored toga, Horvat kaže da podloge opet premještaju i odgađaju sve bitne poteze kakvi bi značili klimatsko-politički neophodan zaokret prema čišćoj, održivoj i svima dostupnoj energiji nakon 2030. godine.

„Iako je jasno da se duboka ekološka tranzicija ne može dogoditi preko noći, bez za to potrebne infrastrukture, ovaj dokument ne postavlja temelje za taj prijelaz i nastavlja sudjelovati u nijekanju klimatskog kolapsa koji je iza ugla. Iz strategije nije jasno za kakvo nas društvo ona sprema, a pogotovo ne odgovara na pitanje kakav razvoj će ta strategija podržavati, hoće li to društvo trošiti manje energije, hoće li biti otpornije na klimatske promjene, itd. Pored nedovoljnog broja raspoloživih opcija između kojih bismo mogli birati, karakterističan je i nedostatak informacija o financijskoj podršci i izvorima financiranja određenih poteza. Ali i odsustvo čvrstih prioriteta energetske politike, osim u mjeri u kojima oni znače nastavak po starom", rekao je Horvat.

Obratili smo se i Zelenoj akciji, najefikasnijoj hrvatskoj nevladinoj organizaciji u području zaštite prirode i okoliša. Na pitanja o podlogama nacionalne energetske strategije odgovorio nam je Toni Vidan, voditelj energetskog programa te udruge. Najprije je istaknuo da zamah prilagodbe OIE-jima u EU doista slabi, ali se treba uzeti u obzir da su u međuvremenu usvojeni bitno veći i teži ciljevi u skladu sa zahtjevima službene znanosti.

Hrvatsku politiku diktiraju veliki trgovci naftom i plinom

Nedovoljno inzistiranje Hrvatske na niskougljičnoj tranziciji, prema njegovu viđenju Zelene knjige, vjerojatno je prouzročeno agresivnom politikom izvoznika nafte i plina u EU, prvenstveno Rusije i SAD-a. „Hrvatska je napravila razmjerno ohrabrujući prijedlog niskougljičnog razvoja zemlje, ali je on iz nekog razloga blokiran. Imamo obavezu dovršiti klimatsko-energetski plan, no taj se dokument tek počeo pripremati. Iznenađujuće je da, pored tih dokumenata na čije smo donošenje obvezani, mi krećemo najprije s energetskom strategijom koju nemamo obvezu donijeti", podsjeća aktivist Zelene akcije.

„Očito je da se ovdje, pod utjecajem Ine ili Janafa ili Prvog plinarskog društva, pokušavaju pomiriti napetosti na europskom energetskom tržištu gdje OIE-ji postaju cjenovno konkurentni te istiskuju fosilna goriva. Zelena knjiga je pod utjecajem dokumenta koji nije predočen javnosti, a koji je izradilo povjerenstvo sastavljeno od članova iz velikih energetskih kompanija u Hrvatskoj. Zato se sad planira da čak i polovinom stoljeća uvozimo ogromne količine plina te da budemo izvoznici naftnih derivata - ono što već neko vrijeme nismo. Zbog toga se bojimo da su ponuđeni scenariji u stvari sredstvo za ne posebno pomno prikriveno guranje Hrvatske u sve veću ovisnost o fosilnim gorivima", zaključio je Toni Vidan.

A hoće li nešto od kritika rečenog procesa uroditi plodom u javnom interesu, trebalo bismo doznati do proljeća 2019. godine. Jer, nakon već završene formalne javne rasprave o Zelenoj knjizi, dotad bi već trebala biti predstavljena i Bijela knjiga, odnosno konačna dugoročna energetska strategija RH.