U našoj kulturi biti ružan znači biti bolestan

Dismorfofobija je strah od vlastite ružnoće. Prema mišljenju talijanskog antropologa Marina Niole, to je bolest koju je stvorilo potrošačko društvo i društvo kojemu je estetika na prvom mjestu. Govoreći jednom prigodom za talijanske novine Il Corriere della Sera, Marino je objasnio da onaj tko nije 'imao sreće' da se rodi lijep ili da se barem takvim osjeća, danas pod pritiskom društva ima pravo ako ne i obavezu da učini nešto po tom pitanju.

Prije su se stvari radile drugačije - osoba je morala dugo i naporno raditi na sebi i svojem mentalnom rastu, sazrijevanju i prihvaćanju samoga sebe, ali danas taj proces ima drugačiji naziv koji zvuči puno više materijalistički - rekonstrukcija. Pogađate, glavni likovi te priče su estetski kirurzi. I dok su podatci za Hrvatsku još uvijek poprilično nejasni, kod naših prekomorskih susjeda stvar je potpuno jasna - prema statistikama talijanskog Društva za plastičnu, rekonstruktivnu i estetsku kirurgiju, u Italiji se svake dvije minute obavi jedan estetsko-operativni zahvat (u 2009. godini čak 297 tisuća).

Nemali je broj mladih, ali i odraslih koji se podvrgavaju estetskim operacijama kako bi (i to je ono najzanimljivije) u svojoj glavi pobijedili strah od toga da su ružni i neprivlačni, neprihvaćeni i slično. Taj je strah naročito velik među adolescentima.

Prema mišljenju brojnih stručnjaka, među kojima je i talijanska psihologinja Anna Salvo, rješenje problema treba se tražiti u odnosu nas samih s vlastitim tijelom. Međutim, imperativ ljepote koji nam je nametnulo današnje društvo problem čini puno složenijim.

Ta obaveznost lijepog izgleda u našoj kulturi sve prebacuje na polje tjelesnog, a ne mentalnog, a kad se radi o tijelu, problemi se rješavaju u kirurškoj sali. Drugim riječima, kad problem poprimi materijalnu dimenziju osoba nastoji učiniti sve da svoj izgled promijeni na način da što više sliči zamišljenom idealu. Ružnoća je na taj način postala svojevrsnom bolešću koju treba liječiti inače društvo pojedinca izolira i diskriminira.

Nažalost, upravo su takvom načinu razmišljanja najviše skloni adolescenti. Televizija, novine Internet prepuni su prikaza žena i muškaraca koji izgledaju 'savršeno' s tim da konzumetni često ne uzimaju u obzir činjenicu da su fotografije većinom obrađene posebnim softverom i da su i same poznate ličnosti prošle razne estetske zahvate. No pravi problem leži u tome što je ljepota koju gledamo u medijima i koja nam se servira kao nekakav ideal kojemu treba stremiti nije prirodna već potpuno apstraktna. A kako društvo vrši pritisak na pojedinca da mora biti bolji, ljepši, zgodniji, privlačniji (štogod to značilo) ako želi biti uspješan i prihvaćen, jasno je zašto se sve veći broj ljudi odlučuje ići pod nož. I tu se ustvari vidi potpuna negativnost ružnoće - ako si ružan, ne samo da nisi privlačan već si i izopćen.

Ako je čovjek ružan, ali simpatičan, može 'preživjeti'. Ako je ružan pa uz to i debeo, teško da će ga drugi prihvatiti. Ako je uz sve to još i niska rasta, društvo će se ponašati na način da je tom čovjeku najbolje da ne izlazi iz kuće. Ne daj bože da se taj jadni pojedinac još ne zna ni stilski pravilno obući.

Sigurno će se neki od vas prisjetiti starih dana kad ste kao dijete ili mlad čovjek mogli biti bilo kakva izgleda i da to nije igralo preveliku ulogu. No danas ružan izgled ima svoju cijenu koja se mjeri naknadama kod estetskog kirurga, izgubljenim poslom, ne prolaskom na natječajima, nemogućnošću rada u medijima, odbijanju suprotnog spola i opće društvene osude.

Kulturološki modeli ljepote određuju naše potencijale za uspješnost i prihvaćenost. Prisjetite se piercinga, tetovaža, operacija nosa, povećanja grudi i zadnjice. Sve to se u većini slučajeva radi da bi se zadovoljili društveni standardi skupine u kojoj se krećemo. Nerijetki su slučajevi i da se u ordinacijama estetskih kirurga ugledaju i roditelji koji tinejdžere dovode na pojedine zahvate - motiva za to ima puno što ne znači da su svi ispravni.

Čovjek je stoljećima tražio eliksir mladosti, a čini se da danas više nego ikad ima namjeru osuditi starenje na smrt. No cijena toga je ogromna - svakodnevno se živi u strahu od odbijanja i neuspjeha zbog izgleda i to u tolikoj mjeri da je tijelo postalo statusni simbol. Vanjski izgled je danas važniji od osobnosti. Da, počeli smo sami sebe vrednovati gledajući se kroz tuđe oči, a to je tako tragično!