U kraljevstvu Hunza, dugovječnih Ismaila koji čuvaju Shangri-La

Dolina rijeke Hunze izolirani je dio Sjevernog Pakistana u blizini granice s Kinom. Nad dolinom stražare vrhovi iznad 6000 metara i propinju se planinski orlovi. Ovuda su prolazili putnici i pustolovi, a nekoliko godina prije objavljivanja svojeg romana Lost Horizon 1933. tu je boravio i pisac James Hilton. U svom romanu Hilton spominje „Shangri-la", mjesto koje odgovara raju na zemlji, izolirano od vanjskih utjecaja. Tamo ljudi žive stoljećima u bezgraničnoj sreći. Hilton međutim nije opisao gdje se to mjesto nalazi iako mnogi pretpostavljaju da je to upravo Hunza u današnjem Pakistanu.

Staro kraljevstvo

Hunza je jedno od najegzotičnijih mjesta u Pakistanu. Dolina urezana među velike vrhove istočnog ruba Himalaje odiše svježinom i spokojem. Stotinjak kilometara od glavnog grada Sjeverne Provincije, Gilgita samo je središte Hunze, selo Karimabad. Smješteno na obroncima planina mjesto sa svojim terasastim poljima i kanalima otopljenih ledenjaka liči na pravi mali raj. Tome se pridružuju i brojni pogledi na okolne vrhove od kojih je najimpozantniji pogled na vrh Rakaposhi.

Otmjeni 7788 metara snijegom okovan vrh vlada ovim područjem. „U jednom danu možeš imati sva godišnja doba. Rakaposhi može biti okružen vedrim, plavim nebom, a samo pola sata poslije oko njega će sijevati i grmjeti. Mi u Hunzi kažemo da se igraju bogovi." pripovijeda zaposlenik u turizmu Shaliman. U samom selu mnoštvo je kamenih kuća skrivenih među poljima i visokim topolama. Samim naseljem dominira utvrda Baltit gdje je ista obitelj vladala 960 godina!

„Stariji se još uvijek sjećaju našeg Mira" kaže Shaliman. Mir je titula vladara koji su vladali u Hunzi sve do 1974. godine kada je ukinut feudalizam, a kraljevstvo pripojeno Republici Pakistan.

Posljednji vladar bio je Mir Muhammad Jamal Khan koji je vladao od 1912. Kraljevstvo Hunze stoljećima je bilo u sukobu s južnim susjedom, Kraljevstvom Nagar. Iako za naše pojmove neuobičajeno, jer dva su kraljevstva bila površine nekoliko hrvatskih općina, oni su doista vodili krvave sukobe.

Sve je dakle počelo u davna vremena dok su oba kraljevstva bila jedno. Vladar Mayroo Khan imao je dva sina imenom Moghlot i Girkis. Još od djetinjstva su oba brata međusobno iskazivala veliko neprijateljstvo pa se otac odlučio na radikalni potez: kraljevstvo je podijelio na dva dijela. Girkisu je dao dio sjeverno od rijeke Hunze, a Moghlotu dio južno od rijeke. Sjever je postao Kraljevstvo Hunza, a jug kraljevstvo Nagar. Neprijateljstva su bila prekidana međusobnim brakovima dviju porodica, ali nitko ih nije uspio ujediniti kao što je to učinio zajednički neprijatelj 1891.godine. Bili su to Britanci koji su kolonizirajući Indijski podkontinent stigli skroz do sjevera.

U Britanskoj su Indiji oba kraljevstva zadržala poluautonomni status da bi napokon, 1974. područje anektirala Republika Pakistan. Od tada, doba kraljevstva i feudalizma živi samo u sjećanjima ponosnih stanovnika.

Mir Ghazanfar Ali Khan, sin posljednjeg vladara Hunze danas je službena osoba u administraciji Sjeverne Provincije, predsjedavajući seoskog suda i jedan od glavnih pregovarača s Indijom po pitanju Kashmira. Utvrda u kojoj je vladala njegova obitelj pretvorena je u muzej. Umjesto utvrde Mir je sagradio Hotel Darbar koji izgleda kao nova utvrda.

U predvorju hotela izložbeni je prostor s uokvirenim fotografijama Mira i poznatih osoba. Tako su ovdje mjesto pronašli Kralj Hussein od Jordana, Gospođa Clinton, Kraljica Elizabetha, Maršal Tito, Vojvoda od Edinburga. Slavna obitelj moguće da je vladala u Kraljevstvu koje je pisac Hilton nazvao "Shangri-La" ali vremena su se promijenila i izoliranost je postala prošlost. Danas u selu postoje tv prijamnici, telefonske linije i internet. Samo 30-ak godina od ukinuća feudalizma dolina se mijenja rapidnom brzinom.

Cesta Karakorum

"Promjene su za selo počele nakon izgradnje ceste Karakorum" prisjeća se Shaliman."Iako sam bio još dijete sjećam se uzbuđenja I nemira kojeg je ova cesta donijela u selo. Ona je stoljećima izolirane krajeve povezala s ostatkom svijeta". Cesta Karakorum dovršena je naporima Kineske i Pakistanske vlade 1986. nakon 20 godina građenja. "Prije ceste ljudi su uzgajali žitarice i povrće te ga skladištili za zimu. Najviše su ovisili o krumipru i sušenom mesu. Nije bilo drugog načina da se prežive hladni mjeseci." Kaže Shaliman."Nakon dovršetka ceste stanovnici su počeli uvoziti pšenicu s juga i tako postajali zavisni o trgovini.

Godine 1982. pokrenut je poljoprivredni program koji je poticao uzgoj hrane za novac. Ljudima se govorilo da uzgajaju voće umjesto žitarica jer to je unosnije rekli su. Mnogi su se stanovnici odupirali inovacijama ali su na posljetku popustili i okrenuli se budućnosti. U manje od desetljeća uzgoj žitarica sveden je na minimum." Sa sjetom govori Shaliman. Osim spomenutih inovacija cesta je donijela i turizam koji u dolini Hunze sve više cvjeta. Ovo mjesto najviše posjećuju turisti željni avanture u obliku alpinizma ili trekinga.

Za posjetitelje se otvaraju hoteli i mnogi privatni pansioni što je često i jedna soba u obiteljskoj kući. "Svoj sam pansion otvorio prije pet godina i svake sezone, posjetitelja je sve više. Počeli su otkrivati ovaj raj" pripovijeda Shaliman koji je krenuo u poslovne vode. "Znam da je dolina dolaskom ceste mnogo toga izgubila ali ljudima se isto tako pružila nova prilika i opcija za bolji život" optimistično će Shaliman. Kolika je posjećenost zadnjih godina svjedoče zastavice u Ghulamovu restoranu. Ovdje se nalazi preko 20 zastava iz cijelog svijeta. "Ljudi ovdje dolaze i teško im je otići jer pronađu divne i gostoljubive ljude" kaže Ghulam dok toči šalicu čaja za gosta.

Da su ljudi sa sjevera Pakistana uistinu drugačiji od ostatka zemlje svjedoče njihovi stavovi o bivšem predsjedniku Pervezu Musharrafu koji je u kolovozu 2008. dao ostavku u, za sebe, vrlo nepogodnim okolnostima. Većina stanovnika Pakistana osuđuje ga kao tiranina koji je pokrenuo lov na teroriste, a time ubio mnogo nevinih ljudi. S druge strane stanovnici Hunze o Musharrafu imaju vrlo visoko mišljenje. "Pa mislim da je bio dobar. Čvrsta ruka kakva nam u Pakistanu i treba" kaže Arsla, stanovnik Hunze i student poslovne administracije u Islamabadu.

"Bojali su ga se ljudi koji su povezani s terorizmom, mi ovdje nemamo razloga za to. Mi jesmo muslimani ali smo drugačiji." U Hunzi su džamije vrlo slične onima u ostatku zemlje ali ipak nešto je drugačije. Ljudi se osjećaju mnogo slobodnije i mnogo otvoreniji je pristup novim stvarima. Shaliman npr. kaže kako nije religiozan i ne ide u džamiju. Takvo nešto iz usta muslimana vrlo je teško čuti. Razlog njegovu razmišljanju leži u grani islama koja se zove Ismaili.

Duhovni vođa Aga Khan IV je 49. Imam Ismaili muslimana i trenutno živi u Francuskoj, iako je rodom iz Pakistana. On svojim djelovanjem pokušava uvesti pluralističke vrijednosti u društvo, poboljšati položaj žene i smanjiti siromaštvo. «Naš nam je duhovni vođa rekao da se prilagođavamo vremenu i da slijedimo trendove» kaže Shaliman. Aga Khanovom zaslugom Ismaili muslimani otvoreniji su i, uvjetno rečeno, mekši od svojih sugrađana. Međutim, izvadite li fotoaparat i pokušate fotografirati ženu, priči će vam muškarac i pitati vas od kud vam dopuštenje? Takvo nešto još uvijek nailazi na otpor. «Bez problema možeš ulaziti u vrtove i uzimati jabuke, nitko ti neće zamjeriti. Možeš u vrtu i spavati, ali žene nemoj fotografirati, mogao bi te netko udariti» objašnjava Shaliman.

Svijetla budućnost

Nakon samo 30-ak godina od ukinuća feudalizma, dolina Hunze ima najveću stopu pismenosti u Pakistanu, gotovo 100 posto. "Skoro svako dijete nove generacije pohađa srednju školu, dok ih mnogo kreće na studij u velike gradove Pakistana" priča Arsla, i sam student. Ulicama Karimabada svakodnevno se razlijeva dječji smijeh što je dokaz da ljudi ovdje ostaju i ovdje namjeravaju započeti život.

U školama se uče službeni urdu i engleski jezik, dok se njeguju i lokalni jezici. Stanovnicu Hunze naime govore tri međusobno različita jezika. U području niže Hunze govori se Shina, centralni dio govori Burushaski dok je lokalni jezik gornje Hunze Wakhi.

Ova tri jezika postoje uz cestu, na pravcu od samo 100 kilometara. U prošlosti se stanovnici susjednih sela nisu mogli sporazumjeti! Zbog kultorološkog bogatstva ovo mjesto je raj za lingviste koji proučavaju kulturu utkanu u riječi.

Stanovnici Hunze iznimno su dobre kondicije. Čak i u poznim godinama oni trčkaraju kamenim puteljcima kao djeca. Njihova ramena su uspravljena, a zubi im zdravi i ravni. Na planinskoj livadi prema vrhu Ultar kamena je koliba. Unutar kolibe deset staraca pije slani čaj i jede tvrdi kruh. Kažu da ovdje ostaju preko ljeta i do tri mjeseca.

Teško je zamisliti da starci preživljavaju na slanom čaju i kruhu i uz to cijeli dan sa svojim stadom hodaju planinskim obroncima. Tajna dugovječnosti ostati će skrivena ali stara legenda kaže kako je taj fenomen primijetio i Aleksandar Makedonski na svojem putu za Indiju. On je stanovnike Hunze koristio kao planinsku vojsku ali se na kraju zaljubio u "Shangri-la" - raj na zemlji.

Stanovnici Hunze ponosni su na svoju posebnost unutar mozaika Republike Pakistan i ne trebaju se boriti za svoj opstanak jer oni će opstati bez obzira na sve. "Shangri-la" danas je obrazovanje njihove djece, izgradnja objekata javnog sadržaja, kontakt s vanjskim svijetom. Iako se vremena mijenjaju u Hunzi će uvijek ostati svježi planinski zrak i vrhovi koji gospodare nad skrivenom dolinom.