Tragične posljedice testiranja nuklearnog naoružanja

„Trideset godina bili smo francuski pokusni kunići", kaže Hinamoeura Morgant-Cross. Mlada zastupnica dolazi iz Francuske Polinezije, otočne skupine u južnom Pacifiku kojoj pripada i Tahiti. Plaže s bijelim pijeskom, palme, tirkizno more - krajolik se često opisuje kao „rajski".

No, nad njim leži teško nasljeđe: tri desetljeća francuska je vojska testirala nuklearno oružje na atolima Mururoa i Fangataufa. Ukupno je 193 bombe detonirano u tom francuskom prekomorskom području, koje njegovi stanovnici nazivaju Ma'ohi Nui. Prvo testiranje provedeno je 2. srpnja 1966. pod kodnim imenom „Aldébaran".

„Otrovali su nas"

Morgant-Cross sjedi više od 15.000 kilometara udaljena od svoje domovine, na jednom okruglom stolu u Berlinu. Na okupljanju nevladine organizacije IPPNW (Međunarodni liječnici za sprječavanje nuklearnog rata) dojmljivo je opisala kakve razorne posljedice francuski nuklearni pokusi imaju i danas: iznadprosječno mnogo ljudi obolijeva od raka, djeca se rađaju s deformacijama. Voda i tlo su kontaminirani.

„Svojim nuklearnim pokusima otrovali su ocean iz kojeg dolazi sva naša hrana", žali se ova političarka i aktivistica, koja je već govorila i pred UN-om. „Otrovali su nas zbog Francuske težnje da postane velika sila s nuklearnim oružjem."

Bajka o „čistoj bombi"

O opasnostima tadašnja francuska vlada svjesno je obmanjivala stanovnike otočja. Francuska atomska bomba bila je „zelena i vrlo čista", tvrdio je tada predsjednik Charles de Gaulle, što ju je navodno razlikovalo od atomske bombe iz Hirošime. Stoga, kako se nadalje tvrdilo, testiranja ne nanose nikakvu štetu. „Francuska propaganda", komentira danas Morgant-Cross.

U stvarnosti, radioaktivni oblaci širili su se preko velikih dijelova južnog Pacifika i djelomično stizali čak i do glavnog otoka Tahitija, udaljenog više od 1000 kilometara od mjesta testiranja. Stanovnici obližnjih otoka često nisu bili obaviješteni, a kamoli evakuirani.

Nema francuske isprike

Prošle je tri desetljeća prije nego što 1996. vlada u Parizu, nakon masovnih prosvjeda u zemlji i inozemstvu, nije okončala testiranja. Za štetu koju je nanijela svom prekomorskom području nikada se službeno nije ispričala. Prilikom posjeta Francuskoj Polineziji 2021. predsjednik Emmanuel Macron ipak je priznao krivnju: „Krivnja leži u činjenici da smo ta testiranja proveli." Priznao je: „Ove pokuse ne bismo izveli ni u Creuseu (područje u središnjoj Francuskoj op.ur.) ni u Bretanji." Zbog toga Ujedinjeni narodi i nevladine organizacije 26. rujna, na Međunarodni dan za ukidanje nuklearnog oružja, iznova podsjećaju na odgovornost nuklearnih sila.

Ipak, čini se da je danas patnja žrtava nuklearnih testiranja gotovo zaboravljena. Tome se protive sve više mladih ljudi iz bivših područja testiranja, koji ne žele prihvatiti neaktivnost počinitelja. Oni osnivaju inicijative i povezuju se preko državnih granica.

Hinamoeura Morgant-Cross, koja sjedi u parlamentu u glavnom gradu Tahitija, Papeeteu, jedna je od njih. Prilikom svog posjeta Berlinu izvijestila je o sudbini vlastite obitelji: njezina baka, koja je na početku testiranja imala 30 godina, oboljela je od raka štitnjače, isto kao i njezina teta i majka. Ona sama, rođena 1988., i njezina sestra također boluju od raka.

Rak može izbiti i generacijama kasnije

„Podmuklo kod radioaktivnog zračenja jest to da djeluje i kroz generacije. To se odnosi, između ostalog, na vrlo povećani rizik od različitih vrsta raka, posebno raka limfnih čvorova, ali i leukemije", kaže stručnjakinja za nuklearno oružje Jana Baldus iz European Leadership Networka (ELN).

Daljnja posljedica su poremećaji u reprodukciji: „Posebno kod žena koje su tijekom nuklearnih testova bile izložene radioaktivnom zračenju, to je dovelo do deformacija djece i spontanih pobačaja", objašnjava Baldus u razgovoru za DW. „To se, međutim, može prenositi i kroz generacije, što kod žena, između ostalog, može dovesti i do neplodnosti."

Morgant-Cross ja zbog sudbine vlastite obitelji ušla u politiku. Od Francuske traži bolju pomoć i kad je zdravstvo u pitanju. „Zaslužujemo bolju bolnicu, zaslužujemo bolju zdravstvenu skrb." Samo rijetki pogođeni imaju mogućnost otputovati u Pariz na liječenje.

Teško do odštete

Godine 2010. francuska je vlada donijela zakon koji žrtvama nuklearnih testiranja obećava odštetu. Svaki se pojedinačni slučaj pritom pomno ispituje. Pogođeni moraju dokazati da je njihova bolest posljedica testova.

U praksi je to često teško, kritizira stručnjakinja Baldus. „Ljudi moraju dokazati da su u vrijeme testova točno bili na tom mjestu, što je, naravno, nakon desetljeća vrlo teško dokazati." Osim toga, popis bolesti koje se prihvaćaju kao razlog za odštetu relativno je uzak. Prema podacima nevladine organizacije ICAN, između 2010. i srpnja 2024. ukupno je 417 stanovnika Francuske Polinezije dobilo odštetu.

Hinamoeuri Morgant-Cross nije stalo samo do praktične pomoći, nego i do edukacije. U njezinoj domovini još uvijek je prisutna priča da su testovi bili dobra i „čista" stvar koja je stanovnicima donijela određeni prosperitet. „Desetljećima su u našim dnevnim sobama visjele slike atomskih gljiva jer smo bili ponosni što su nas Francuzi odabrali." Ona si je postavila za cilj suprotstaviti se toj „kolonijalnoj svijesti" i razviti razumijevanje o tome kakve su posljedice testiranja doista imala.

Hoće li se u budućnosti ponovno testirati nuklearno oružje?

Osim Francuske, i druge su zemlje provodile opsežne serije nuklearnih testiranja, među njima Sovjetski Savez, SAD, Velika Britanija i Kina. Ukupno je bilo više od 2000 nuklearnih eksplozija. Njihov radioaktivni pad nije se taložio samo na područjima testiranja, nego je širom svijeta doveo do mjerljivo veće razine zračenja.

Tek su moratoriji i pregovori o Ugovoru o zabrani nuklearnih pokusa stavili kraj testiranjima. Osim Sjeverne Koreje, posljednjih godina nijedna država više nije detonirala nuklearno oružje u svrhu testiranja. No u trenutačno napetoj sigurnosnoj situaciji stručnjaci smatraju mogućim ponovno pokretanje takvih testova.