Tko je uopće i mogao potpisati Južni tok?

Doduše, njemački ministar gospodarstva Sigmar Gabriel žali zbog te odluke i još uvijek se "nada da će se jednom opet stabilizirati stanje između Rusije, Ukrajine i Europske unije i da ćemo se vratiti razgovorima", ali uglavnom su ministri energetike Europske unije prije svega okrenuti alternativama.

Tako je i predsjednik vijeća ministara energetike, talijanski ministar gospodarstva Claudio De Vicenti na netom završenom sastanku resornih ministara u Bruxellesu tek izjavio kako je "Južni tok bio važan i mislili smo da možemo postići sporazum s Rusijom o spornim pitanjima". Ali sad je očita promjena strategije Moskve i Europa se prije svega mora pozabaviti diverzifikacijom, ne samo transportnih putova, nego i zemalja iz kojih dolazi plin u Europu. Jer Rusija nije jedina zemlja iz koje može stizati plin i u interesu Europe je da se plin dovodi iz što više različitih izvora.

Južni tok se ionako pretvorio u svojevrsnu "političku sapunicu" Europske unije i ovaj projekt, čak sedam godina nakon što je dogovoren i potpisan, se čini da će jednostavno nestati netragom. Zašto? Zato jer je Putin u svojoj srdžbi zbog gospodarskih sankcija i otpora Europske unije zbog njegove politike u Ukrajini, jednostavno poderao sporazume s osam zemalja partnera projekta u Europi kroz koje je trebao prolaziti plinovod?

"To nije tek Putinov hir"

Drugim riječima, da vlasnik plinovoda bez ikakve diskriminacije transportira i plin drugih proizvođača i iz drugih zemalja. A to ruski državni monopolist Gazprom nipošto nije htio prihvatiti: on bi najradije imao nadzor nad svojim plinom sve od nalazišta u Sibiru pa do plinskog štednjaka u kuhinji u Njemačkoj ili Francuskoj.Arno Behrens, stručnjak za opskrbu energijom u Center for European Policy Studies u Bruxellesu, nipošto ne misli da je razlog tek nekakav hir ili bijes vladara Kremlja. Razlog tome čak niti ne vidi u trenutno niskoj cijeni nafte i plina, jer se takvi projekti ionako uvijek određuju dugoročno. Ali ono na što Rusija nikako nije bila spremna pristati, smatra Behrens, jest ustrajanje Europske komisije na "načelu trećeg" u energetskom sporazumu, naime da onaj tko transportira plin ne može biti onaj tko taj plin i prodaje.

Povrh toga, postoji još jedan problem koji u sumnju dovodi smisao plinovoda Južni tok: potražnja same Europe. Naime, zbog sve učinkovitijih trošila i općih mjera štednje, još od 2007. potrošnja energenata u Europskoj uniji opada i taj će se trend nastaviti. Tako se u sljedećih dvadeset godina očekuje smanjenje potrošnje za čitavih 20%.

Nema samo Rusija plin

Ipak, Rumunjska, Bugarska i drugih šest zemalja koje su sudjelovale u projektu su posjetile nadležnog europskog povjerenika Maroša Šefčoviča kako bi mu se požalili zbog iznenadnog prekida radova na Južnom toku. Povjerenik za energiju će najprije oformiti radnu skupinu koja bi trebala utvrditi, gdje su problemi u svakoj pojedinoj državi. Nakon toga, izjavio je Šefčovič, moglo bi se "razmisliti" o alternativama i možda postoje druge mogućnosti spajanja na europsku mrežu i eventualno financiranje iz novog programa EU-a za investicije.

Ali i on naglašava kako je "od velike važnosti pridržavati se pravila Europske unije", što znači da ni on ni nova Komisija ne bi mogli prihvatiti nekakav monopol Gazproma. Na to ukazuje i stručnjak Arno Behrens: za njega je "zagonetka, kako je uopće moglo doći do takvih međudržavnih sporazuma koji se jasno protive pravilima Europske unije".

Predsjednik vijeća europskih ministara energetike De Vincenti je već pokazao kako misli na "diverzifikaciju" i na dogovor o opskrbi i iz drugih zemalja. Tako je nedavno posjetio Kazahstan i Azerbajdžan koji sudjeluju u drugom plinovodu, onom koji bi iz Bakua i Kaspijskog mora vodio plin u Europu, a da uopće ne bi ulazio u Rusiju. Taj plinovod bi trebao biti završen 2019., a Šefčovič upozorava i na nove izvore. Već se počela raditi studija provedivosti kako da se do Europe dovede plin koji je nađen u moru pred Ciprom i pred Izraelom. Za taj plin također treba potpuno novi plinovod koji bi vodio kroz Mediteran i istok Europe i već je dobio ime East Med Pipeline.

Sve u svemu, u pogrebnoj svečanosti projektu Južni tok je u Bruxellesu bilo njih samo nekoliko koji su bili spremni pustiti suzu za njim - naravno, osim zemalja koje su sudjelovale u njemu. Njihove zahtjeve za kompenzacijom će EU prije svega na miru pregledati i provjeriti, jer se tu baš ne može vjerovati svim procjenama. I stručnjaku za energetiku Behrensu nije previše jasno, odakle Rusiji te cifre kad za Bugarsku kaže da je "sama kriva" što se odrekla stotina milijuna eura prihoda od transporta plina preko njezinog područja. Zapravo, niti sama Sofija ne zna točno, koliko je radnih mjesta izgubila i koliko novca time što je obustavljen projekt Južni tok.