Tek more riječi i namjera na konferenciji o moru?

Na početku konferencije je glavni tajnik Ujedinjenih naroda, Antonio Guterres bio potpuno jasan: mora i oceani naše planete su u sve gorem stanju i redom je krivac čovjek. Naša je dužnost naći i riješiti probleme, a slično se čulo i od posebnog izaslanika Washingtona za zaštitu klime Johna Kerrya: „Ako ne nađemo odgovore, sve će ostati samo na riječima, a i ova konferencija će se naći na smetlištu povijesti jer će nas sljedeći naraštaji pitati; što ste, dođavola, učinili? Zašto ništa nisi napravio? Jesi li obavio svoju dužnost?"

Već prije konferencije su postavljeni jasni ciljevi: već do 2030. bi 30% mora trebalo biti zaštićena područja, zaštiti bi se trebali ekosustavi i mora i obalnih područja. I ulov ribe bi trebao biti takav koji bi omogućio obnavljanje i život stanovnika mora.

Barem kad je riječ kod akvakultura, Manuel Barange iz odjela ribarstva u Svjetskoj organizaciji za prehranu tvrdi kako se nešto događa: „Akvakulture se šire po svim kontinentima. Pritom se smanjuje udio koji nije namijenjen ljudskoj prehrani čime je i proizvodnja hrane postala učinkovita. Već to je plava transformacija."

Golema bogatstva pod morem

Makar je riba iz uzgajališta ipak bolja od devastacije mora u regularnom ribolovu, zaštitnici okoliša će i tu naći mnoštvo zamjerki: i kod uzgoja se samo gleda na masu ribe koja će se ponuditi tržištu, bez mnogo razmišljanja se koristi i kemija i farmaceutski preparati kako bi te ribe bile „zdrave" - ali zbog svega toga je i okoliš takvih uzgajališta obično tužna slika mrtvila.

Još je više emocija kod eksploatacije rudnih bogatstava ispod mora. Nevladine udruge traže potpunu zabranu takve eksploatacije, ali već na prvoj konferenciji Svjetske organizacije prije pet godina u New Yorku su i međunarodne rudarske korporacije odlučno ustale protiv takvih ideja. Masovno vađenje rudnih bogatstava s podmorja još nije tehnološki moguće niti je isplativo, ali je odlično poznato kako na dnu mora čekaju upravo goleme količine vrijednih sirovina, od bakra i mangana pa do rijetkih metala.

Već smo na granici uništavanja

Sean Owen iz organizacije Deepsea Conservation misli: „Još nema podmorskih rudnika, ali su oni golema opasnost za mora. Postat će još gore što je već učinjeno u zagađivanju mora, prelovu riba i promjenom klime. To je granica koju ne smijemo prijeći: moramo zaštiti naše oceane i pobrinuti se da se oni oporave."

Ipak, konačna „izjava iz Lisabona" prihvaćena ovog petka predviđa proširenje zaštićenih morskih površina, makar je udrugama za zaštitu okoliša sve to previše neobavezujuće i nejasno. Sve se najviše svodi na dragovoljne mjere pojedinih država, a koliko se one doista brinu za naša mora - to možemo vidjeti ako pogledamo u vodu u gotovo svakoj luci ovog svijeta.