Sve opcije otvorene zbog moguće nestašice plina

Kraj atomskoj energiji nakon Fukušime 2011., dosta s ugljenom nakon 2030., masovno proširenje kapaciteta obnovljivih izvora energije za očuvanje klime. Njemačka pod ovom vladom ima (a imala je i za vrijeme prethodne) velike planove korjenito promijeniti opskrbu energijom. Gotovo stidljivo se i kod toga stalno ukazivao na prirodni plin kao "tehnologiju u prijelaznom razdoblju". Drugim riječima: Njemačka još uvijek treba plin, za grijanje, za industriju, za termoelektrane. Ali to neće biti dugo, barem to je bio plan.

No sve to potječe iz drugih, prohujalih vremena. Iz doba u kojem se slijepo vjerovalo u Rusiju kao glavnog isporučitelja plina. Tek sad je postalo sasvim jasno kako su prije svega važni dijelovi industrije ovisni o mnogo plina. Svugdje gdje je u proizvodnji potrebna visoka temperatura, ona se najčešće stvara plinom. I iz poduzeća se sve češće čuje kako vjeruju da je vodik energent budućnosti, ali mnogo u tome je upravo to: neka lijepa budućnost. Ekološki je vodik samo ako se i proizvodi održivom električnom energijom vjetra ili sunca.

Dakle sve ovisi o brzom i opsežnom proširenju kapaciteta obnovljivih izvora. Ali baš to se u proteklim godinama vuklo. Mnogo toga u energetskoj reformi je krenulo krivim putem, ali sve to nam malo pomaže u sadašnjem stanju.

Ugljen, čak i nuklearke...

U skladu je agresivne logike ruskog predsjednika Putina obustaviti isporuku temeljem tankih izlika. Ipak, niti nova njemačka vlada dugo nije htjela shvatiti ono što je sad činjenica: prijeti nestašica plina. Ministar gospodarstva i očuvanja okoliša Robert Habeck je već i prije toga mnoga načela bacio preko palube, tako je i u Kataru dogovarao isporuke ukapljenog plina. Sad vlada planira i termoelektrane na ugljen izvući iz rezerve. One bi trebale proizvoditi dodatnu električnu energiju kako bi ušteđeni plin na neki način ostao za zimu. To već prilično zvuči kao izvanredno stanje i ono to jest. A zaštita klime dospijeva u pozadinu. Ali u ovoj situaciji je ovaj korak ipak ispravan.

Istovremeno je planula rasprava u vladajućoj koaliciji - prije svega između Zelenih i Liberala - o još tri aktivne atomske elektrane u Njemačkoj. One isporučuju oko 5% električne energije ove zemlje i zapravo bi koncem ove godine trebale biti konačno isključene. Tehnički je moguće da one nastave s radom, ali je to povezano s velikim naporima - prije svega financijskim. A tri nuklearke trebaju nove gorive elemente koje se ne mogu samo tako nabaviti na brzinu. Čak i energetski koncerni koji su vlasnici tih nuklearki su skeptični i kažu kako je to rasprava koja se vodi o prošlom vremenu. Ali je ispravno da se barem u prijelaznom razdoblju baš sve opcije stave na stol.

Njemačka borba za energetsku neovisnost

Ali za stranačke trzavice i obračun je stanje previše ozbiljno. Bilo bi ispravno ljudima jasno reći o čemu se radi i pozvati ih na štednju energije i pripremiti ih za teška vremena. Donekle se to već događa, ali ne bi bilo loše čuti jasne riječi kancelara građanima. Ništa ne pomaže. A na srednje i duže razdoblje je jedini put sad doista ozbiljno krenuti s obnovljivom energijom. Njemačka jedva da ima fosilnih goriva, a s drvenim ugljenom kojeg ima je dugoročno uzaludan svaki trud u zaštiti klime.

Prilično se toga nakupilo u kratko vrijeme. Prvo pandemija, onda rat s inflacijom i drastično povećanje cijena energenata, sad i prijetnja nestašice plina. Ali Njemačka kao zemlja visoke tehnologije još dobro stoji u usporedbi s mnogim zemljama kojima prijeti i glad. A sad, konačno, mora početi promjena u energetici. Postoji samo taj put, postati neovisni. I od fosilnih goriva, od klimatskih promjena, od Rusije.

A tko bi to mogao uspjeti ako neće Njemačka?