Što radimo o problemu prenaseljenosti

Prenaseljenost Zemlje predstavlja opasnost po budućnost čovječanstva i jedan je od ključnih faktora brzog širenja koronavirusa, slažu se hrvatski stručnjaci, ali se razilaze u dijelovima politike koje bi hrvatskim građanima predložili prema tom problemu.

Neke od najvažnijih posljedica broja stanovnika na Zemlji su porast siromaštva, čak i glad, sve veće nejednakosti, iscrpljivanje prirodnih resursa, zagađenje okoliša i klimatske promjene, te sve intenzivnija migracija iz zemalja siromašnog Juga u zemlje bogatog Sjevera, kaže demografkinja s Institut za migracije i narodnost Sanja Klempić Bogardi.

Profesor sociologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS) Gordan Črpić ističe da je „nelegitimno na isti nazivnik svoditi narode s visokim i niskim natalitetom, jer ako ovi potonji i izumru, ništa ne govori u prilog tezi da će ovi s visokim natalitetom smanjiti svoj natalitet".

Iako je uzrok porasta stanovništva u prosječno višem životnom standardu i dužem životnom vijeku čovjeka, javlja se paradoks jer je dugoročno gledajući, život ljudske vrste neodrživiji danas nego ikad, upozorava profesor etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Jurić.

Vrhunac krajem šezdesetih

Početkom 19. stoljeća na Zemlji je živjelo milijardu, a 2019., procjenjuje se 7,7 milijardi stanovnika. Najviša stopa porasta, prosječno 2,1 posto godišnje, zabilježena je između 1965. i 1970. godine. Otada se značajno smanjuje i sada iznosio oko 1,1 posto, ističe Sanja Klempić Bogardi.

Uzrok kretanja stanovništva je tranzicija s visokih stopa smrtnosti i rodnosti na niske stope, koja se zbiva ovisno o društveno-gospodarskim promjenama. U razvijenim zemljama završila je 1970-ih, dok je u zemljama u razvoju još uvijek u tijeku, kaže Sanja Klempić Bogardi.

Ona upućuje na značajne razlike između pojedinih regija. Većina europski zemalja, među kojima je i Hrvatska, suočena je sa starenjem stanovništva i depopulacijom.

Najsiromašnije zemlje poput Subsaharske Afrike i dalje bilježe eksplozivan porast stanovnika. Prate ih politička nestabilnost i česti ratni sukobi, veliko siromaštvo, brojne izbjeglice i veliki broj osoba zaraženih HIV-om, što značajno skraćuje očekivano trajanje života, kaže ona i prenosi predviđanja UN-a da bi 2030. na Zemlji moglo živjeti 8,5, a 2100. 10,9 milijardi stanovnika.

Mogućnost zaposlenja potaknula je migraciju iz sela u gradove, pa je došlo do pražnjenja ruralnih područja. Istodobno, gradovi su sve veći, tako da je 2018. u njima živjelo 55 posto stanovnika.

Na njihovim rubovima nastaju nekontrolirana naselja, što izaziva brojne društvene, ekonomske, ali i ekološke probleme, kaže glavna urednica znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme.

Hrvatska je dobar primjer kako je urbano locirana industrijalizacija, podcijenjena poljoprivreda i proklamiranje gradskog života poželjnim rezultiralo ruralnom depopulacijom i egzodusom. Nestaju naselja u Lici, Gorskom kotaru, Kordunu, a sve više i u Slavoniji.

Zbog većeg broja umrlih nego rođenih, i većeg broja odseljenih nego doseljenih, te vrlo neravnomjernog razmještaja stanovništva, Hrvatska se suočava sa smanjenjem ukupnog broja stanovnika, objašnjava ona.

Ta su kretanja povezana i s velikim brojem međunarodnih migranata, kojih je 2019. u svijetu bilo otprilike 272 milijuna. Dvije trećine njih su radni migranti i njihove novčane doznake su 2018. iznosile 529 milijardi američkih dolara te su vrlo važne za smanjenje siromaštva u zemljama podrijetla.

Također, u svijetu je 70,8 milijuna prisilno preseljenih osoba, sve više zbog uništavanja okoliša i klimatskih promjena. Ipak, većina okolišnih migranata neće prijeći državnu granicu nego će se naseliti u blizini, ističe demografkinja Klempić Bogardi.

Veze populacije, ekologije i pandemije

Profesor etike Hrvoje Jurić ocjenjuje da je brojčanost i rapidni porast ljudske populacije problematičan u svakom smislu, ali da bi i ljudska vrsta i planet lakše podnijeli deset milijardi obzirnih i odgovornih ljudi, nego pet milijardi bezobzirnih, neodgovornih i, po posljedicama njihovog djelovanja, destruktivnih ljudi. Zato ističe da više od samog broja treba razmatrati način života ljudi.

Na primjeru recentne pandemije to je prilično jasno: prenapučene zemlje i gradovi, a pogotovo megalopolisi, bili su više pogođeni pandemijom negoli oni manje napučeni.

Također, suviše intenzivan putnički promet na globalnoj razini izravno je povezan s ritmom i razmjerima pandemije. Nadalje, nedvojbeno je da su mjere zaštite od zaraze bile lakše provedive u onim sredinama čije je stanovništvo bogatije i čiji je standard života viši, od vodoopskrbe i kanalizacije nadalje.

Štoviše, pomalo je i licemjerno bilo to što su propisane mjere, sa svim sankcijama, jednako važile i za one u elitnim ili prosječnim naseljima kao i za one u nairobijskoj Kiberi ili zagrebačkom Kozari Boku, ističe on.

Za Jurića je važna veza između nastanka i razvoja epidemija te ljudskog odnosa prema ne-ljudskim životinjama i prema prirodnom okolišu. Industrijski uzgoj ne-ljudskih životinja i industrijska poljoprivreda nisu destruktivni samo za ne-ljudska živa bića i ne-ljudsku prirodu, nego potkopavaju i ljudski život.

On prenosi riječi američkog biologa Roba Wallacea, autora knjige „Velike farme stvaraju veliku gripu" iz 2016., koji je o aktualnoj pandemiji rekao:

„Učestalo pojavljivanje virusa povezano je s proizvodnjom hrane i profitom multinacionalnih korporacija. Svatko tko nastoji razumjeti zašto virusi postaju sve opasniji mora istraživati industrijski model poljoprivrede i osobito proizvodnju stoke. Za to jest kriva industrijska poljoprivreda, ali problem je mnogo veći. Kapital širom svijeta proširuje otimačinu zemlje na posljednje prašume i na poljoprivredna zemljišta malih vlasnika. Ove investicije potiču deforestaciju i razvoj koji vodi prema nastanku bolesti. Mnogi novi patogeni, koje su ranije zadržavale dugo nastajuće šumske ekologije, oslobođeni su i prijete cijelome svijetu."

Odgovorno roditeljstvo gleda na kontekst

Profesor Gordan Črpić podsjeća da je pored znanstveno prihvatljivih nastalo mnoštvo teorija o tome kako je nastao virus i tko ga kontrolira, kojih bi većina bile samo smiješne da nema mnoštva ljudi koji im vjeruju. Zašto to onda više nije smiješno? Zato jer se ljudi prema Thomasovu teoremu orijentiraju prema svojim vjerovanjima. A ako su ta vjerovanja bazirana na predrasudama, poluinformacijama i teorijama zavjere, onda to prestaje biti smiješno i postaje opasno, ističe Črpić.

Narodi s niskim natalitetom i fertilitetom kakvi su Hrvati, ali i Srbi, Slovenci, Talijani... gotovo cijela Europa, zasigurno neće biti „jezičac na vagi" prevelikog broja ljudi na Zemlji.

Osim toga, prema procjenama, kada bi se novac investirao u proizvodnju hrane a ne oružja, na svijetu bi se danas moglo prehraniti 13 milijardi ljudi, kaže prorektor za organizaciju i poslovanje HKS-a.

Črpić kaže da je jedna od predrasuda s kojom se slobodno operira u javnom prostoru i ona da Katolička crkva u svojem socijalnom nauku preferira obitelji s više djece. Takva formulacija u socijalnom nauku Crkve ne postoji.

Kompendij socijalnog nauka Crkve u br. 234 kaže: „Prosudba o razmaku između poroda i o broju djece koju će roditi pripada samo supružnicima".

Katolička crkva o ovoj materiji promiče ideju odgovornog roditeljstva, a to znači da broj djece koju roditelji odluče roditi ovisi o kontekstu u kojemu se ta odluka donosi, kako to kaže spomenuti Kompendij o „obvezi prema sebi samima, već rođenoj djeci, obitelji i društvu", kaže Črpić koji je i sam obnašao službu pročelnika Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije.

U tom kontekstu u nekim je društvima odgovorno imati troje djece što otprilike osigurava reprodukciju društva, u nekim drugim društvima, koja su u odumiranju, odgovorno je imati više djece, ali uvijek pazeći na prethodno spomenute dimenzije, od vlastitog odnosa, druge djece, obitelji, pa onda i društva.

Ukoliko se želi očuvati kulturna raznolikost naroda, onda je promovirati ovu odgovornost u naroda koji izumiru plemenita stvar, zaključuje Gordan Črpić.

Ključ u rukama razvijenog svijeta

Sanja Klempić Bogradi ne smatra da je porast stanovnika sam po sebi problematičan i ključan u negativnim ekološkim promjenama. Te su promjene po njoj najvećim dijelom rezultat ekonomskih aktivnosti i načina života u razvijenim zemljama svijeta koje bezobzirno koriste prirodne resurse, zagađuju atmosferu i proizvode ogromne količine smeća.

Promjene u tim dijelovima svijeta su nužne ukoliko želimo održivi razvoj na planeti Zemlja. Potrebno je pomoći stanovnicima u slabije razvijenim zemljama da imaju pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, poboljšanje statusa žena u društvu te mogućnost planiranja obitelji, zaključuje Sanja Klempić Bogradi.

Gordan Črpić drži da broj tu nije presudna varijabla. Bolest koja je poharala svijet u nekoliko je dana ozbiljno uzdrmala našu konstrukciju stvarnosti, kaže.

Slučajni društveni „eksperiment prekida" koji nas je pogodio, pokazao nam je da su se u ovoj krizi dvije otpisane institucije pokazale najstabilnijima: obitelj i država nacija. Sve se ostalo na nekoliko dana, tjedana, povuklo sa scene i pokazalo u kakvom virtualnom prostoru živimo, kaže on.

A pokazalo se da rješenje kriza koje nas pogađaju nije u tehničkim poboljšanjima postojećeg ili na istom principu izgrađivanju novog sustava, već u izgradnji moralnijeg, solidarnijeg, odgovornijeg svijeta u kojemu će se poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka, a onda i dostojanstvo obitelji kojoj se mora omogućiti da autonomno odlučuje o broju djece koju će poroditi, a onda i o njihovu odgoju, smatra Gordan Črpić.

Po predsjedniku Hrvatskog bioetičkog društva Hrvoju Juriću, oni koji u Hrvatskoj zagovaraju pronatalitetnu politiku smatraju valjda da će obitelji s petero ili dvanaestoro djece nekim čudom napučiti opustjelu Slavoniju i Liku, a zapravo napučuju, u boljem slučaju Zagreb i neke druge velike hrvatske gradove, a u gorem slučaju njemačke ili irske gradove.

Ne smijemo se više tek tako, u ime života i u ime obitelji, pozivati na pretpotopni božanski nalog: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite". Ne smijemo to činiti ni zbog čovjeka, ni zbog Zemlje, kaže.

Hrvoje Jurić napominje da neki od najznačajnijih bioetičkih mislitelja današnjice naglašavaju inherentnu vrijednost i dostojanstvo ljudskog i ne-ljudskog života, ali ipak zagovaraju zaustavljanje ili barem usporavanje rasta stanovništva.