Zašto nam čekanje ide na živce?

Čekali smo u kućama, sad čekamo da posjetimo bake i djedove, čekamo da djeca krenu u školu ili da odemo na odmor. Baš zato što je strpljenje prva zapovijed pandemije, ono nam sve teže pada.

„Čekanje je izgubljeno vrijeme", kaže nam Karlheinz Geißler, minhenski profesor ekonomske pedagogije i istraživač vremena, „jer vrijeme preračunavamo u novac." Svi znaju za krilaticu „Time is money" koju je svojevremeno napisao Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država.

Čekanje kao izazov

Nije čudo što čekanje ima loš imidž. Kolektivno iskustvo u zapadnom kulturnom krugu govori da je čekanje izazov. Čeka se vlak koji kasni, ili slobodno mjesto u restoranu, čeka se da plaća stigne na račun. „Očito nam ne uspijeva da čekanje vidimo kao poklonjeno vrijeme", piše kelnski autor Autor André Bosse u jednom traktatu o čekanju. „Umjesto da uživamo, to postaje mučenje."

Psihologinja Claudia Peppel, autorica knjige „Umjetnost čekanja", kaže da se često žalimo kako smo previše zauzeti i nemamo vremena, da žudimo za pauzama. „Ali u trenutku kada nam je neko drugi odredio da moramo čekati, to doživljavamo kao vrlo neugodno iskustvo."

Poduzetni ljudi su se davno dosjetili da one koji čekaju iskoriste kao potrošače. Čekanje na aerodromu? To više ne mora biti vrpoljenje na neudobnim stolicama, već se može pretvoriti u trošenje novca u aerodromskoj zgradi koja nalikuje tržnom centru. „Stalno pokušavamo zaraditi ili potrošiti novac", kaže Geißler. „Zato je čekanje krcato aktivnostima."

Čekanje u nekom potrošačkom hramu potiskuje razlog čekanja u drugi plan. Isto je s gledanjem u mobitel da se „prekrati vrijeme" - i tada ste potrošač.

Drugačije čekanje

Ruski pisac Vladimir Sorokin je iz pariškog egzila u romanu „Red" (1985) opisao kako je izgledalo sovjetsko čekanje u redovima. „Druže, tko je posljednji?" - to morate pitati čim stignete. Sorokin opisuje da je čekanje vrijeme razgovora, trača, ponekad svađe, ali uvijek zbližavanja i rasprave o kakvoći robe na koju se čeka.

No u kulturama izvan Zapada poznati su sasvim drukčiji koncepti čekanja. Jedna afrička poslovica kaže: „Vi imate satove, mi imamo vrijeme."

Profesor Geißler objašnjava da su vrijeme i čekanje relativni. „U pravilu mi vjerujemo da sami organiziramo svoje vrijeme, dakle mi prilazimo vremenu. A čekanje je nešto gdje vrijeme prilazi nama."

Sreća u nesreći je da dugo čekanje može pojačati osećaj zadovoljstva, kad se nešto na kraju ipak dočeka. Njemački filozof Walter Benjamin je rekao da mu žene izgledaju sve ljepše što ih duže mora čekati. Možda nam tako u doba korone djeluje sve ono za što se još moramo strpjeti.