Što je nama naša Kina dala?

„To nije bila samo gesta podčinjavanja srpskog predsjednika, to je najava kopernikanskog obrta u srpskoj vanjskoj politici. Kandidat za pristup EU-u se okreće od Europe ka njenom geopolitičkom konkurentu Kini", pisao je nedavno ugledni njemački list Die Zeit.

Komentar u tom listu se odnosi na nastup predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je na početku epidemije virusom korona u njegovoj zemlji rekao da Srbiji u ovom trenutku može pomoći samo Kina.

"Veliko hvala predsjedniku Xi Jinpingu, veliko hvala Komunističkoj partiji Kine, narodu Kine", rekao je Vučić koji je na pisti beogradskog aerodroma skupa s kineskom veleposlanicom u Srbiji Chen Bo dočekao zrakoplov s liječnicima i medicinskom opremom iz Kine.

Tko je prvi zvao Erdogana?

Nekako u isto vrijeme u BiH su se s kineskim veleposlanikom u toj zemlji slikali kako u Banja Luci srpski član Predsjedništva Milorad Dodik, tako i u Sarajevu ministar za sigurnost, Bošnjak Fahrudin Radončić. A u Mostaru je s njim telefonski razgovarao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH. Poruka: Kina će pomoći BiH u borbi protiv širenja koronavirusa. U isto vrijeme su se Dodik i Bakir Izetbegović, potpredsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i predsjednik najjače bošnjačke stranke, doslovce utrkivali u tome tko će prije priopćiti javnosti da je razgovarao s turskim predsjednikom Erdoganom. Povod: molba za pomoć Turske BiH. Erdoganov odgovor: Turska će pomoći BiH. Kratko nakon toga iz Dodikovog kabineta je priopćeno da je razgovarao s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Povod isti, poruka ista: I Moskva će pomoći.

Drastična odluka EU-a

Gledano iz ugla novinara njemačkog lista Die Zeit, a i nekih drugih novinara u Zapadnoj Europi, kopernikanski obrat nije napravio samo Vučić, već i Dodik (za njega bi još možda i mogli reći da slijedi odluke svog beogradskog prijatelja), već i bošnjački političari u Sarajevu i hrvatski u Mostaru.

Odluka je imala i ima direktne posljedice na zemlje Zapadnog Balkana u kojima je reakcija bila od Vučićevog: "Europska solidarnost ne postoji", preko Dodikovog da ne krije razočarenje ponašanjem EU-a prema cijeloj regiji, do Džaferovićevog (predsjedavajući Predsjedništva BiH Šefik Džaferović - op. aut.) odmjerenog i diplomatskog:"Odluka EU-a nam, naravno, ne ide u prilog." Ili pak sljedećeg: "Imamo novaca za kupovinu medicinske opreme na svjetskom tržištu", kako je za DW rekao Džaferović. Čitaj: Ne tražimo pomoć, tražimo da kupimo, ali i s tim imamo problem.No prije "kopernikanskog obrata" i prije slikanja s kineskim veleposlanicima, zahvala "bratu Xi Jinpingu" (tako je kineskog predsjednika, u znak zahvalnosti za pomoć, nazvao Aleksandar Vučić - op. red.), telefoniranja s Erdoganom i Lavrovim, zemlje Zapadnog Balkana su se suočile s drastičnom odlukom EU-a (a u vrijeme ove krize sve odluke su manje-više drastične, pa i mišljenja o njima očito bivaju drastična) o ograničavanju izvoza medicinske opreme izvan Unije. Prethodno su tu odluku na nacionalnoj razini donijele Njemačka i Francuska.

Otrežnjenje nakon nesnalaženja

Što je dakle preostalo zemljama Zapadnog Balkana u borbi protiv krize? Isto što i Italiji. Ili isto što i čovjeku u nevolji koji prihvaća pomoć od onoga tko ju je u danom trenutku spreman dati. I on, u trenutku nužde, ne razmišlja je li pomoć plod pukog altruizma ili će jednog dana morati vratiti učinjenu mu uslugu.

Nakon prvobitne drastične odluke EU-a, potom nakon žestokih reakcija razočarenja u "trećim zemljama", a onda i nakon očigledne spremnosti Kine and company da pomognu zemljama Zapadnog Balkana uslijedila je otrežnjujuća reakcija Bruxellesa i najava slanja višemilijunske financijske pomoći, razmatranja kako po ubrzanoj proceduri promijeniti regulative Fonda solidarnosti EU-a itd.

Od prvog dojma do propagande

Za stjecanje prvog dojma potrebno je sedam sekundi, kaže jedno od pravila komunikologije i odnosa s javnostima. Sve nakon toga je selekcija informacija na osnovu prvog dojma.

A stvaranju dojma da je EU ostavio zemlje Zapadnog Balkana na cjedilu sigurno je doprinijela i fantastična PR kampanja koja je pratila najave i pružanje pomoći s Istoka. (Tu se prijenos uživo slijetanja prvog zrakoplova s kineskom pomoći u Beograd uz obraćanje srbijanskog predsjednika i kineske veleposlanice direktno s piste ubraja u školske primjere PR-a ili ako želite drastično: propagande).

No gledano iz toga ugla i svi sadašnji pokušaji EU-a, nakon prvobitnog nesnalaženja, bi se mogli promatrati kao puko poliranje imidža ili kao PR ...

Jer ako su Kina and company iskoristili i koriste pružanje pomoći za poboljšanje vlastitog imidža ili novo geostrateško pozicioniranje, kako se to ovih dana prezentira u nekim medijima u Zapadnoj Europi, isto to se sada može reći za pokušaje EU-a: A to je da i Unija sada i PR-om želi ispraviti dojam da nije solidarna. Dojam, koji je pak sama stvorila. I za koji je sama odgovorna.

Što bi bilo da je Kina i sama na vrhuncu krize?

Tako sada svi drugi aspekti vezani za pružanja pomoći i nabavku medicinske opreme u ovoj globalnoj krizi padaju u drugi plan.

Jedan od njih je bi li Kina (koja je upravo ovih dana proglasila kraj epidemije) bila spremna poslati pomoć drugim zemljama u jeku epidemije u okviru vlastitih granica? To je pitanje na koje ne možemo znati odgovor.

Drugi aspekt je strah i nesnalaženje. Strah od onoga što dolazi, koji je očigledno paralizirao i EU i većinu europskih država. (Pažljivi promatrači će se sada zapitati zašto nije paralizirao malu Albaniju koja u očekivanju vrhunca epidemije u svojoj zemlji ipak šalje liječnike u Italiju.)

Treći aspekt je generalni problemi u (ne)funkcioniranju institucija EU-a i generalno nesnalaženje kada je riječ o gorućim problemima (pogledati primjerice pod migrantska kriza).

I tu je naravno čitav niz drugih aspekata među kojima je svakako i taj da je i Kina tokom najogorčenije borbe protiv epidemije dobivala pomoć i iz EU-a i pojedinačno od europskih zemalja, ali čak i malih zemalja poput Srbije i BiH, o čemu svjedoče riječi zahvalnosti koje su se mogle čuti od kineskih veleposlanika u tim zemljama i to da Peking sada želi pokazati zahvalnost pružanjem pomoći kada je ona potrebna drugima.

Von der Leyen: "...brojni su mislili prvo samo na sebe"

No svi ovi aspekti dakle padaju u drugi plan zbog odluka i grešaka EU-a s početka krize koje su bile presudne za formiranje javnog mišljenja, a koje je priznala i sama predsjednica Komisije Ursula von der Leyen kada je rekla: "Kada su Europljani zaista morali biti jedni za druge, brojni su mislili prvo na sebe." I tako se usred katastrofalne krize stvorio prazan prostor u koji su uskočili drugi: prvo su pružili pomoć, a onda i bodove prikupili za sebe.

I zbog toga nije pitanje: Što je nama "naša" Kina dala. Već konstatacija glasi: To je nama "naša" EU dala da imamo Peking (and company) za pomagača/e. Ili baš ako hoćete drastično: i kopernikanske obrate.