Simbol Splita s čijeg smo lica čitali našu povijest

Svaki put kada zauvijek ode neka od ikona pop-kulture, mislimo da nam je otišao netko blizak, kao da se ugasio dio našeg života. Upravo tako se trenutno osjeća dio stanovništva bivše države koji pamti negdašnja vremena, kada je Boris Dvornik harao TV serijama, filmovima i kazališnim pozornicama. Ovo nije patetično pretjerivanje, jer reakcije ljudi na internetskim forumima, koje dolaze iz svih krajeva negdašnje propale domovine, intonirane su upravo na ovaj način. Ljudi u isto vrijeme plaču sami za sobom, za svojim mladostima, ali i za velikim glumcem. Slično je bilo kada su prerano odlazili sportski velikani Dražen Petrović i Krešo Ćosić - uz njihove smo likove na ekranima odrastali i radovali smo se njihovim uspjesima, smatrajući ih ujedno svojima, iako nismo baš imali puno pravo na takvo mišljenje.

Filmovi i serije u kojima je igrao Boris Dvornik danas pobuđuju u nama sjećanja i na one kojih više nema, jer zajedno smo ih gledali - u vremenu što ga danas pretjerano idealiziramo, kukajući i naričući sami nad sobom, ponekad i bez pravog razloga. Jer djeca se i dalje rađaju, sunce sja, doduše malo jače nego prije, ponekad čak snimamo dobre filmove koje nitko ne gleda, imamo odličnu nogometnu reprezentaciju koja je vratila doba nevinosti negdašnjeg nogometa kako su ga igrali Ivićev Hajduk i Ćirin Dinamo. Imamo mnogo toga čega nismo svjesni, ali Borisa Dvornika više nemamo, kao što nemamo Miljenka Smoju i Semku Sokolović-Bertok. Svojim odnosom prema njima pokazat ćemo jesu li otišli uzalud, ne budemo li poštovali njih, ni mi nećemo biti odviše živi.

Lakmus-papir političkih mijena

Koliko god bio grandiozan glumac, Dvornik je bio i lakmus-papir naših političkih mijena, promjena sustava, pada jednog i uspona drugog društvenog uređenja. Na njegovom jedinstvenom licu koje je jednim pogledom, jednom obrvom i jednom borom moglo dočarati stotine emocija, pisalo je sve što treba: kako smo razvalili jednu državu i postavili na noge novu, kako smo nekad svi bili partizani, te kako smo iznenada postali još veći partizani jedni drugima. S njegovog lica čitali smo našu povijest i naše kolektivističke zablude.      

Bio je najveći borac negdašnjeg YU filma: ne kaže se uzalud da je potamanio vojnika Wehrmachta, ustaša i četnika više nego Sava Kovačević i Slaviša Vajner Čiča zajedno. Sve to koristeći tek manevarsku municiju. Bio je simbol režima, jer bio je mainstream glumac i rijetko je glumio u filmovima režisera opozicijskog ‘crnog vala’ - izuzetak je bila izvrsna uloga u filmu ‘Čovek nije tica’  Dušana Makavejeva. Slikao se s Titom i Tuđmanom, ukratko: bio je uvijek “na liniji”, ali u isto vrijeme sprdao se s politikom na neki svoj, nesubverzivni način. Saborski mandat za HDZ, po vlastitom priznanju, proveo je po zagrebačkim birtijama, a znali smo ga u doba sjednica viđati u šetnjama po parkovima.  

Sukob s Batom

Dvornik je bio esencija Dalmatinca, Hrvata, ali i JugoslavenaZnamenito je njegovo obraćanje nekad najboljem drugu, beogradskom Velimiru Bati Živojinoviću. Tada, početkom 90-ih, dohvatili su se javno, jer Bata Životinja je podržavao Miloševića, a kasnije je postao poslanik njegove nacional-socijalističke partije. Petnaest godina kasnije, javno su se pomirili u nekoj TV emisiji, onako nemušto kao što su se i posvađali, pomalo priglupo, baš kao što to rade Srbi i Hrvati kada se posvađaju pa se onda bezveze idu miriti. Dvornik je bio idealan glumac koji, naravno, nije mogao biti idealan čovjek jer takav ne postoji. Bio je esencija Dalmatinca, Hrvata, ali i Jugoslavena.
Nosio je sve osobine kojima se diče ili su se dičili ovi gradski, regionalni li nacionalni entiteti. Kao superstar bivše države igrao je Dvornik u mnogim filmovima beogradske produkcije, a u nekima od njih trebao je govoriti srpskim jezikom. No svako malo pobjeglo bi mu tipično dalmatinsko ‘zatezanje’. Nije mu to išlo, jer bio je previše i prije svega - Dalmatinac. Bio je simbol Splita, kao Hajduk ili Sveti Duje, kao Meštar ili kao Roko.  

 Velebne filmske uloge

Prisjetimo se onog najljepšeg iz Dvornikova života, njegovih pet najboljih filmskih uloga, po slobodnom izboru vašeg novinara.

5. ‘Kiklop’; najbolja epizodna uloga domaćeg filma svih vremena. Dvornik je starojugoslavenski oficir sklon narodnoj mudrosti, opredmećenoj u liku Kreleta (Ivo Gregurević). Prezire građansku klasu, političare, ‘diplomaciju, kurvu mušku i žensku’, zalaže se za jasna vojnička rješenja u ratnim uvjetima.

4. Nas dva brata skupa ratujemo... pjevali su Dvornik (Stipe) i Ljubiša Samardžić u Bulajićevoj ‘Neretvi’. Kad Crnogorca Novaka (Samardžić) ubiju gnjusni domaći izdajnici četnici, Dvornik uzima ‘šarca’ i napravi masakr među ratnim zarobljenicima. Čin mu s uniforme otrgne, i tako ga na mjestu ražaluje, zapovjednik - Bata Živojinović.  

3. U ‘Mostu’ je Giuseppe, talijanski partizan uz kojeg cijeli film svira ‘Bella Ciao’, znamenita pjesma talijanskih ‘partiđana’. Grupa suludih diverzanata, komunističkih nadljudi, u kojoj jedan od najvećih srpskih glumaca, rano preminuli Slobodan Perović igra graditelja mosta, mora rušiti glavnu neprijateljsku komunikaciju. Hapsi ih i zlostavlja oficir SS-a kojeg igra Relja Bašić.  

2. ‘Deveti krug’; u prvom jugofilmu nominiranom za Oscara, režisera France Štiglica, Dvornik je markantan, zgodan, upečatljiv i nezaboravan. Mlad kao rosa, rekle bi naše mame. Od ovog trenutka njegova karijera kreće meteorskim usponom.  

1. U filmu ‘U gori raste zelen bor’ Dvornik utjelovljuje Dikana, poludivljeg partizana srpske nacionalnosti, Banijca s fantastičnim smislom za humor, koji balansira između čovječnosti i osvete. Strast kojom je Dvornik ušao u narav tamošnjih ljudi bila je fascinantna. Na kraju filma ispostavlja se da su Dikanu okupatori ubili dva sina, a pogiba i sam Dikan. Nastao po ‘Ratnim dnevnicima’ generala Ivana Šibla, narodnog heroja koji postaje nepoćudan nakon 1971. godine, ovaj film je, uz brata-blizanca ‘Kada čuješ zvona’, remek-djelo Antuna Vrdoljaka. Zaraćeni narodi u filmu govore istim jezikom, sklapaju brakove, slušaju iste pjesme, žive u istim selima, ali u isto vrijeme ubijaju jedni druge, kradu i međusobno se pljačkaju, baš kao što će raditi dvadeset godina nakon snimanja ovog filma, kada će opet naša povijest pisati na licu Borisa Dvornika.