Mahali smo čak i Nixonu, ali Bushu ipak ne budemo

Sami Al-Arian je rođen u Kuvajtu. U Sjedinjene Američke Države je doselio iz Egipta prije 30 godina, bio je profesor na Sveučilištu Južne Floride u Tampi, zasnovao je obitelj s petero djece, koja se školuju ili rade.

Žestoki je aktivist za prava palestinskog naroda. Bio je imam u vlastitoj džamiji, osnivao je sijaset islamskih i arapskih organizacija, držao vatrene govore protiv izraelske politike. Lobirao je u američkom Kongresu za prava Palestinaca, osim ostalih razgovarajući s Hillary i Billom Clintonom, kao i s negdašnjim predsjedničkim kandidatom i sadašnjim predsjednikom Georgeom W. Bushem. Bio je povremeni gost Bijele kuće. Neko je vrijeme pružao potporu republikancima, a Samijev sin Abdullah radio je u timu jednog kongresnika iz redova ove stranke. Neke od organizacija koje su imale veze s udrugama što ih je osnivao Al-Arian označene su kao terorističke, te su im sredstva od SAD-a i Europske unije zamrznuta.

U veljači 2003. godine, u dom Al-Arianovih u Tampi, usred noći nahrupili su FBI-jevi specijalci u crnim uniformama i uperili zaprepaštenim domaćinima oružje u lica. Sami Al-Arian uhićen je pod sumnjom, kasnije pretvorenom u optužbu, da je podupirao i financirao terorizam. Na suđenje je čekao čak dvije i pol godine, smješten u samicu, pod uvjetima najstrožeg zatvora. U sudnicu je dopremljen uz teško naoružanu pratnju, ispred zgrade su bili postavljeni betonski blokovi koji onemogućuju pristup samoubilačkim vozilima. Dobar dio medija popratio je Al-Arianov slučaj riječima ‘uhićen je terorist’, zaobišavši profesionalna pravila koja nalažu formulaciju ‘osumnjičen za terorističku djelatnost’.

Puna optužba teretila je Al-Ariana i još trojicu Arapa, također intelektualaca, za utemeljenje organizacije koja je organizirala urotu radi uništavanja Izraela, ubijanja i sakaćenja građana ove države. Državni tužitelj Paul I. Perez doveo je za svjedoke desetke preživjelih svjedoka bombaških napada u Izraelu.

Busha dočekujemo spuštenih roleta, što dovoljno govori o njegovu karakteru  

Nakon 11. rujna 2001. godine, predsjednik Bush na televiziji je objavio kako američka vlada ‘redom hvata teroriste koji mrze Ameriku’. Od rušenja Twin Towersa do 2003. godine, vlada je pritvarala oko 5000 Arapa, 10.000 ih je ispitivano, a nijedan još uvijek nije osuđen kao terorist. Bush je ustanovio: ‘Najopasniji teroristi djeluju u sjeni, obasjat ćemo ih svjetlom pravde, objaviti njihova imena i slike, proniknut ćemo u njihove tajne…’

Al-Arianov telefon bio je prisluškivan još od 1994. godine, te su popisana 473.239 telefonska razgovora njegove obitelji. Suđenje je potrajalo šest mjeseci i pokazalo se pravim debaklom tužiteljstva: tijekom unakrsnog ispitivanja, FBI-jev agent Kerry Myers priznao je da optuženi nisu izveli nijednu terorističku akciju, a ni terorizam nije bio tema nijednog od mnoštva telefonskih razgovora. Samija Al-Ariana porota je 6. prosinca 2005. oslobodila u 9 od 10 točaka optužnice, dok je u ostalim točkama omjer glasio 10 porotnika ‘za’, a dvoje ‘protiv’ oslobađanja. Ostali su optuženici oslobođeni jednoglasno po svim točkama optužnice.

Američka vlada iskoristila je zakonsko pravo da u slučaju djelomično nejednoglasne porote traži ponovno suđenje, pa je Al-Arian nastavio čamiti u zatvoru. Potom je odbio nebuloznu ponudu za nagodbu: bit će pušten na slobodu ako plati odštetu svim žrtvama po svim točkama optužnice (!?), iako mu nijedna točka nije dokazana. Iznuren zatočeništvom, početkom 2006. prihvatio je novu nagodbu: ako prizna jednu od najlakših točaka optužnice - da je pomogao šurjaku i još jednom Palestincu pri useljenju i dobivanju posla, a ovi su bili u vezi s organizacijama koje podupiru džihad - bit će blago kažnjen i deportiran u Egipat, ako ga ta zemlja bude željela primiti.

Na novom suđenju, održanom 1. lipnja 2006. godine, trebao je dobiti najblažu kaznu, koju bi odležao prije deportacije. No, sudac James Moody je održao govor u kojem ga je ponovno proglasio krivim za podupiranje terorizma. ‘Tvrdokorno ste lagali da pomažete siromašnima, jer vi ste taj koji stvara udovice i siročad. Vaša djeca studiraju na vrhunskim sveučilištima ove zemlje, dok vi skupljate novac za ubijanje druge djece.’ Odredio mu je najvišu predviđenu kaznu od četiri i pol godine ‘osobito strogog zatvora’. Kada se tome oduzme vrijeme provedeno u zatvoru, Al-Arian trebao je biti zatočen 19 mjeseci, dakle trebao je izaći početkom ove godine. To se nije dogodilo jer mu je uručena sub poena za svjedočenje pred Velikom porotom u Alexandriji, Virginia, u vezi istrage nad jednom od islamskih organizacija kojoj nije pripadao. To je odbio, pa je i dalje zadržan u zatvoru.

Od tada, Al-Ariana sele iz jedne u drugu tamnicu po raznim američkim državama, a obitelj ga sve manje posjećuje. Početkom ove godine počeo je štrajk glađu. Unatoč protivljenjima akademske zajednice, dobio je otkaz na Sveučilištu u Tampi. Njegova je obitelj do danas potrošila milijun dolara za plaćanje odvjetnika. Sve im je teže prikupljati novac jer se ugledni Arapi boje da će u slučaju doniranja obrane također biti prisluškivani, uhićeni i osuđeni za potporu terorizmu.

Al-Arianova odvjetnica Linda Moreno cijelo vrijeme tvrdi da je optužnica bila djelo paranoidnog tužitelja koji je pod političkim utjecajem vlade Georgea W. Busha, vjerojatno najosporavanijeg predsjednika Sjedinjenih Država u povijesti ove zemlje, kojeg danas dočekujemo pod prigodnom parolom: Hrvatska - faktor stabilnosti u regiji. Busha dočekujemo zatvorenih prozora, što dovoljno govori o karakteru njegove vladavine, o njegovim političkim i ljudskim kvalitetama. Dočekujemo ga spuštenih roleta jer je to posve zaslužio.

Godine 1970., u našoj je zemlji bio drugi najnepopularniji američki predsjednik u povijesti - Richard Nixon. Šetao je našim ulicama, ljudi su ga pozdravljali i osjećao se kao kod kuće, iako smo bili ‘iza željezne zavjese’. Sada nam George W. Bush donosi stabilnost i sigurnost, kako kažu naši političari, skrivajući se iza tajnih agenata, dok mi čučimo iza spuštenih roleta, poput Samija Al-Ariana koji čuči u nekom američkom zatvoru.