SAD i Turska nesložni u borbi protiv IS-a

Američki potpredsjednik Joe Biden poznat je po tome da svoje riječi - da se ljubazno izrazimo - ne bira uvijek brižljivo. To ga s vremena na vrijeme dovede u neprilike. To mu se dogodilo i nedavno, kada je pred studentima govorio o američkim saveznicima u borbi protiv "Islamske države". Tako je on rekao kako su američki saveznici, među kojima i Turska, glavni problem Washingtona. Jer, Ankara je, dodao je Biden, dugo podržavala teroriste. Ova tvrdnja je toliko razljutila turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, da mu se Biden na kraju morao ispričati.

Pri tome je Biden samo iznio istinu. Morao je povući svoje riječi samo zato što ne želi dodatno opteretiti ionako napet odnos s Turskom. Washington se još uvijek nada da će njegova NATO-saveznica Turska promijeniti svoj politički kurs i konačno pomoći Kurdima u njihovoj borbi protiv terorista. Ankara međutim oklijeva.Turska vlada stavlja pod pritisak američkog predsjednika. Ona traži od njega da ponovo povede borbu protiv sirijskog predsjednika Assada, a ako to uradi onda će, kako je rečeno, Turska ući u rat protiv islamista.

Obama se ne da ucjenjivati

Na vanjsko-političkom planu Ankara se ponaša kao na tržnici. Ali Obama ne dopušta da se s njim cjenka, a kamoli da ga se ucjenjuje. Posljedica svega je da Turska Kurdima u sirijskom gradu Kobaneu uskraćuje podršku u borbi protiv "Islamske države". Ona im čak ne dopušta ni da dobiju pojačanje i tako postaje sukrivac u masakru u Kobaneu. Za Ankaru je sirijski predsjednik Asad glavni protivnik. Amerikanci se međutim najprije žele koncentrirati na rat protiv "Islamske države". A teroristi i sirijski predsjednik Asad nastavljaju s ubijanjima.

Nikakav drugi Vijetnam

Ukoliko Kobane padne u ruke pripadnika "Islamske države", Obami prijeti još veća kriza. Najprije s republikancima. Četiri tjedna pred američke parlamentarne izbore, oni ga kritiziraju za njegove neuspješne vanjske politike na Bliskom i Srednjem Istoku. Ali to ne iznenađuje, jer svaka oporba pokušava izvući političku korist iz grešaka koje pravi vlada.

No, ono što u svemu tome jako iznenađuje je kako se dosadašnji politički zagovornici distanciraju od američkog predsjednika - poput bivše šefice diplomacije Hillary Clinton ili bivšeg ministra obrane Leona Panette. Oni američkom predsjedniku zamjeraju neodlučnost. Smatraju da je bila greška što umjerena oporba u Siriji nije pravovremeno opskrbljena oružjem. Pri tome oni polaze od toga da se postojanje takve umjerene oporbe samo po sebi podrazumijeva. A upravo je to Obama u jednom nedavnom intervjuu doveo u pitanje.

Američki birač neće na kraju moći razlučiti što je točno, a što ne. Njega ljuti posvađana politička kasta u Washingtonu. Ljuti ga što čak ni u borbi protiv terorizma političari nisu u stanju da budu složni.

Čak i ako demokrati na predstojećim izborima dožive poraz, Obama ne bi smio odustati od svog dosadašnjeg vanjsko-političkog kursa: on neće poslati borbene trupe u Siriju ili Irak. On ni u kojem slučaju ne želi ponoviti grešku nekadašnjeg američkog predsjednika Johnsona, koji je dopustio da se SAD malo po malo uvuče u Vijetnamski rat. S fatalnim posljedicama.