S oružnim listom u NATO!

Znate li vaš jedinstveni matični broj građana?
- Ne znam.

- Imate li neki dokument na kojem stoji vaš JMBG?
- Ne znam. Možda.

- Staru osobnu iskaznicu, staru vozačku dozvolu, zdravstvenu knjižicu?
- Nemam.

- Dobro, onda na žalost ne možete potpisati peticiju.
- Čekaj malo. Imam oružni list.

Ovako se odvijao jedan od dijaloga između nevladinih aktivista i potencijalnih potpisnika peticije u prilog održavanju referenduma za ‘da’ ili ‘ne’ ulasku u NATO savez. Eto, kad ljudi iz naroda nemaju osobne dokumente civilne prirode, onda dobro dođe i argument lakog naoružanja. Jedan od kibicera koji su stajali pokraj štanda nije mogao izdržati da se ne ubaci u razgovor.

- Imate li oružje?
- ‘Ajde, ne zajebavaj.

- Ma dobro, onda ćete vi glasati za NATO? - poentirao je kibicer, provocirajući vlasnika oružnog lista te oružja kao takvog.

- Neću, al’ to nije tvoj problem, zaključio je oružnik.

Dogodilo se to jednog izuzetno hladnog i vjetrovitog petka na štandu s aktivistima nekoliko nevladinih organizacija. Smrznuli smo se do kostiju, ali se isplatilo poslušati malo glas naroda.

Jedan od živopisnih likova ukazao se već u prvoj sekundi potpisivanja peticije, doslovce niotkuda, materijaliziravši se tek tako, poput pravog balkanskog špijuna. Na ponudu da potpiše peticiju, kratko je odbrusio: ‘Nema šanse, ja sam za NATO.’ U redu, odgovorili su mu aktivisti, ponudivši neka svoje mišljenje potvrdi na referendumu. ‘Nema šanse, kakav referendum.’ Napravivši izuzetno značajnu facu, ponovio je frazu koju kao ovce čitamo i slušamo od mase komentatora koji svoju demokratičnost ovih dana dokazuju bezličnim repetiranjem parola po političkoj direktivi: ‘Hrvatska još uvijek živi u nesigurnom okruženju.’   

Nakon petnaestak minuta, dokoturao se lik s kapicom HDZ-a, koji se, ničim izazvan, osjetio pozvanim izraziti svoje viđenje povijesti od stoljeća sedmog. Zvučao je kao zbirka najizlizanijih frazetina još tamo od Šime Đodana, pa sve do Milana Ivkošića.

- Moji dečki i cure, mi smo oduvijek bili nečije sluge pa ćemo to i dalje biti. Jadni smo mi i treba nam netko jak da mu se malo prikrpamo uza skute - bila je jedna od originalnijih misli što ih je izrekao ovaj HDZ-ovski pokajnik, pa možete misliti kakve su bile ostale.

Kad je ničim izazvan počeo držati predavanje o tome da su muškarci superiorni ženama, lagano mu je dano do znanja da prošeta jer je postao naporan. Iznenađujuće, ipak je potpisao peticiju. Nakon njega, u kadar je upala gospođa dugačkog jezika.

- Jel’ znate koja je razlika između ulaska u NATO i pornića? Nemate pojma? E, to vam je vrlo slično. Recimo, dvije mrcine zajašu glumicu koja stišće zube ali mora vikati ‘yeah, yeah’, jer inače neće dobiti sljedeću ulogu. Tako rasturaju i nas, a mi vičemo ‘yeah, yeah’, i to s teksaškim naglaskom - izdeklamira gospođa u dahu i ugodno iznenadi nazočne poznavanjem pornožanra, s obzirom na svoju pristalu životnu dob. 

Slijedio je jedan od lokalnih paranoika.

- A, jel’ gledaju poslije ONI ove potpise? - pitao je aktiviste osvrćući se oko sebe kao da ga prate agenti si-aj-eja.

- Gledaju, gledaju gospon, zato morate uredno napisati ime, JMBG i potpis.

- A, jel’ znate vi da ONI sada lete iznad nas u onom AWACS-u?

- Znamo, znamo, ali nemaju baš tako jake mikrofone da nas sada čuju što pričamo.

- Ajd’ dobro, onda potpisujem. Samo pazi da mi okolo ne raznosite osobne podatke - zaprijeti paranoik.

Kad je potpisivanje peticije uzelo maha, pojavio se na štandu namrgođeni komunalni redar, zatraživši dozvole za postavljanje inače sirotinjskog štanda. ‘A imate li vi dozvolu za ispitivanje ovih mladića?’, napao ga je jedan djedica koji baš nema lijepo mišljenje o ljudima u uniformama, jer je, kaže, prošao najmanje dva rata.

- Gospodine, nisam vas ništa pitao, izdere se na njega gosp. komunalni redar Nadrkanović i odjaše u legendu, nakon što su mu aktivisti i aktivistkinje uredno predočili sve neophodne dozvole za sofisticirano podrivanje međunarodnog poretka.

Zanimljiva je bila okvirna statistika onih koji su prošli pokraj štanda, ali nisu potpisali peticiju. Deset posto ne-potpisnika nije znalo ili imalo JMBG, broj koji je naša država propisala ali ga je uklonila s osobnih dokumenata. Petnaest posto bi ih svakako potpisalo da u rukama nisu imali važnije životne fakte: vrećice s krumpirom, lukom, jajima i šećerom.

Dvadeset posto prolaznika nisu potpisali jer spadaju u skupinu ‘skeptičnih’ ili ‘uvijek dobro informiranih’. Oni svoj društveni neangažman pravdaju rečenicom ‘sve je to odlučeno negdje drugdje, pa zašto bismo se mi u to petljali’. Ah, ta fatalistička navada našeg čovjeka.

Potom je došlo do upada junaka tjedna čiji potresni iskaz donosimo u cijelosti.

- Beeeee. Šta me gledate? Ja sam ovca, a ne čovjek? Zapitajmo se sad zašto sam ja ovca. Zato jer su mi tako naredili Hloverka Novak-Srzić, Petar Vlahov, nacionalna televizija, većina tiskanih medija u državi, George W. Bush i Ivo Sanader. Bush mi je donio stabilnost i sigurnost, iako moj klinac ne smije navečer van da ga ne prebiju huligani, a ja se bojim da me ne upuca neki umirovljeni general.

Mi, građani, izrazili smo masovnu potporu Georgeu W. Bushu ostajući kod kuće, a on se u tri blindirana auta vozio po pustim ulicama Zagreba. Na Markovu trgu dočekali su ga pripadnici mladeži i stareži HDZ-a bez ijednog oporbenog političara. Bush je kao Milošević, gdje god se pojavi sa sobom donese ratno stanje, a ovi naši su organizirali mitingaše na Markovu trgu u autobusima, što je također Slobina formula.

U slobodno vrijeme igram košarku za naš ‘the great basketball team’ koji je zadnju medalju osvojio još 1995. godine. Zbog svega toga, ja sam od danas i službeno ovca pa vam ne mogu potpisati peticiju osim otiskom svoga papka. Može? E, ali mi ovce nemamo JMBG, beeeee... - otišao je sveudilj blejući sa štanda junak tjedna, ugodno iznenadivši svojim sarkazmom, autoironijom i onomatopejskim sposobnostima.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta.