Recenzija sa ZFF-a: Život je lakši zatvorenih očiju

Nikad nisam bio festivaldžija. Gužve, službeni programi, govori najave, dvorana sedam a ne devet!, kašnjenja... Više sam tip za kino utorkom navečer. Kad dvorana posjećenošću podsjeća na voljeni mi Maksimir, kad pored mene penzionerka ne melje kokice posuđenim joj zubima, kad je u zraku takva tišina da si čujem otkucaje srca dok na platnu likovi i djela plešu samo za mene.

Povodom ZFF-a, međutim, svoje sam lijeno dupe prvi put odveo do Muzeja suvremene umjetnosti, inače pojma s kojim sam blizak koliko i s kambodžanskom kuhinjom. Naime, španjolski film Život je lakši zatvorenih očiju privukao me prilično svježim sinopsisom, tih nekoliko šturih rečenica upalilo je dovoljno jaku iskru da, nakon valjda pet godina, posjetim muzej, koliko god razlozi za to bili daleko od idealnih. I u tom meni totalno stranom mjestu, pogledao sam priču nevjerojatno mi blisku. Nikad nisam bio festivaldžija, ali na dobrom sam putu da to postanem.

Antonio je sredovječni profesor engleskog jezika iz Albacetea, čovjek duboko zaljubljen u Beatlese, preciznije u lik i djelo Johna Lennona. Godina je 1966. i Lennon u Almeriji upravo snima film How I Won the War.

Ovo je jedinstvena prilika da profesor upozna svog idola - krenuvši na put s nerealnim očekivanjima da će došetati do glazbene legende, stisnuti joj ruku i zamoliti ga da mu objasni neke lyricse koje ne uspijeva dobro čuti s ploča, Antonio na prvom zavoju sreće Belen, mladu trudnicu koja bježi od stroge komune u koju ju je poslala majka mimo njezine želje, i Juana, buntovnog tinejdžera kojemu je pun kufer oca tiranina. Dvoje nesretnih i izgubljenih autostopera upadaju u Antonijevu peglicu u kojoj pronalaze neočekivanog prijatelja i privremenu sigurnu luku, a ova nasumično okupljena družina prepušta se putovanju koje će im obilježiti živote.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu