Recenzija filma Ona: Tamagoči za odrasle

Film Spikea Jonzea „Ona" koji je prije tjedan dana nagrađen Oscarom za najbolji originalni scenarij ljubavni je SF čiji je glavni protagonist Theodore Twombly (Joaquin Phoenix) koji živi u L.A.-u nekoliko godina u budućnosti, bavi se pisanjem pisama za klijente i lako mu polazi za rukom izražavati tuđe emocije, no s vlastitima je mnogo teže: nedavno ga je napustila žena i sada živi samačkim životom, a noću se zabavlja cyber seksom.

Kad čuje reklamu za novi operativni sustav koji život čini jednostavnijim, odmah ga kupuje te prilikom instalacije na ponudu da izabere želi li da mu se kompjuter obraća muškim ili ženskim glasom, gotovo nasumce odabire žensko. I uto progovara ugodni glas Scarlett Johansson kompjuterskog imena Samantha.

Ugodno iznenađenje je što Samantha nema ništa od one iritantnosti Darinke ili neke druge auto spikerice koja vas upozorava da vežete pojaseve, štoviše vrlo je uslužna, ugodna u komunikaciji, posjeduje čak i smisao za humor. A u stanju je u par sekundi srediti vam inbox s mailovima nakupljenima kroz deset godina.

Nije čudno da se emotivno hipersenzibilni Theodore brzo veže uz Samanthu, zapravo naravno da je čudno, ali nije čudno nama koji smo gledali film, baš kao ni većini likova filma. Sve ono što mu ne uspijeva u stvarnom životu sa stvarnim ženama, a govorimo o Rooney Mara (bivša supruga), Amy Adams (frendica) i Oliviji Wilde (pokušaj spoja), to mu polazi za rukom sa Samanthom - između njih stvara se čvrsta emotivna i intelektualna povezanost, gotovo cijeli dan provode zajedno, a noću imaju strastven seksualni život.

Ukratko, trebate vidjeti da biste povjerovali, no Jonzeova priča doista uvjerljivo funkcionira i začudo od ideje koja zvuči nevjerojatno papirnato uspio je snimiti punokrvni film o bliskoj budućnosti koja nam je već gotovo opipljiva, toplu, tužnu, nježnu, oporu i pomalo jezivu, sve u jednom. Kompjuterica Samantha ovdje, za razliku od tradicionalne filmske nesklonosti kompjutorima, nije ultimativna negativka, već predstavlja mogućnost da se naučimo nositi s vlastitim osjećajima, pa makar to bilo i u virutalnoj vezi.

A kad smo već kod toga, postavlja se i ono nezaobilazno filozofsko pitanje gdje završava stvarni a počinje virtualni svijet ili pak kada umjetna inteligencija stječe svijest o sebi i imamo li je tada još uvijek pravo nazivati umjetnom. Uf, pitanja je puno, a Jonze se baš i ne trudi oko odgovora. Ipak, u filmu koji opisuje konačnu pobjedu digitalnog nad analognim, utjehu predstavlja da umnogome počiva na još uvijek sasvim analognom glumcu - Joaquinu Phoenixu.

Phoenix s lakoćom hvata i uklapa se u posve različite registre filmova i redatelja s kojima radi, no još nikad u karijeri nije igrao ovako ispod glasa te istovremeno bio tako efektan. Solidna je i Amy Adams u ulozi njegove najbolje prijateljice, a atmosferi filma osim zanimljivih scenografskih i kostimografskih rješenja uvelike pridonosi i glazbena kulisa Arcade Fire.

Cijeli tekst o filmu „Ona" možete pročitati na filmskom portalu Nemilosrdni gadovi.