Razgovor u povodu - Vladimir Ankin Vrljić

Slikar Vladimir Ankin Vrljić suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, autor kompleksnog opusa, izlagao je na brojnim izložbama u domovini i svijetu.

Prije nekoliko dana predstavio se s novom samostalnom izložbom u Muzeju Mimara.

Prije nekoliko dana u Mimari ste se predstavili sa  samostalnom izložbom.

Ova izložba sumira zadnje tri godine rada u kojem sam naslikao oko 300 slika uz tisuću crteža. Rezultat je to svakodnevnog rada i u atelieru i kod kuće.

Slikate gotovo pedeset godina. Što je ključ za razumijevanje Vašeg opusa?

Neprestano traženje i istraživanje, ali i propitkivanje samoga sebe. U svakom ciklusu koji sam obrađivao, borio sam se protiv straha, pobijeđivao bijelu plohu i pokušavao ljestvicu podizati sve više.

Izložba nosi naslov "Požuda introspektivnosti".

Istraživao sam intimitet otuđenih i osamljenih, ali i osamljenih uronjenih u sebe. Također i onih posvećenih svom radu, svojim prijateljima ili ljubimcima.

Motivi su to koje susrećemo na ulici, u parku ili u nekom zatvorenom prostoru. Dosta sam emotivno doživljavao te motive i crtežom bilježio, te ih nakon toga, doslovno proživljavao slikajući u atelieru.

Kako pristupate odabranom motivu?

Nakon što se odlučim obrađivati neki ciklus, najprije puno promišljam crtanjem. Temu pročišćavam idejno, motiv analiziram i razrađujem, pa odbacujem ili nadograđujem. Isti motiv slikam na više načina tražeći najbolju ideju, kompoziciju ili boju.

Kada govorimo o Vašem koloru, što je bitno?

Ranije sam radio dosta otvorenim kolorom, a sad sam ga malo prigušio. Zavolio sam polutonove. Boje mi se više ne svađaju. Umirile se i počele se ljubiti.

Kako doživljavate suvremena likovna gibanja?

Kad je jednom prigodom Matisse pitao Picassa što misli o „novom" slikanju, misleći na prskanje Pollocka, ovaj mu je odgovorio: To nije moja garda, ne razumijem ju i ne natječem se s njom.

Slično je i sa mnom. Čini mi se da u suvremenoj likovnosti ima previše vica i dosjetke, a premalo rada. I sve se proglašava umjetnošću. A istina je da postoji umjetničko djelo ali i druge stvari, kao što je instalacija, bodyart, hepening i slično. Umjetničko djelo podrazumijeva kod promatrača svijest da to sam ne može napraviti. Zato je umjetničko djelo sama bit umjetnosti.

Ima li umjetnost budućnosti?

Itekako ima. U budućnosti će biti još važnija, još traženija. Moramo proći i nadići ovaj period svaštarenja u kojem se velikom medijskom manipulacijom sve i svašta proglašava umjetnošću , a sve u svrhu da netalenti mogu prostor umjetnosti iskoristiti za stjecanje novca ili društvenog statusa.

Što je novo u atelijeru?

U atelieru čeka nedovršeni ciklus portreta, a još stotinjak slika iz ovog ciklusa čeka izlaganje za koje je sve manje nade. Naime, nema potpore institucija koje bi trebale financijski pomagati izložbenu djelatnost. Ni ova izložba nije dobila potporu ni države ni grada.

Planovi, izložbe, monografije..?

Možda ću za desetak godina pripremiti retrospektivnu izložbu, ako se tada za kulturu bude izdvajalo više od 0,5%, pa si priuštim i monografiju iste.

Ima li umjetnost snaga da bar malo promijeni svijet?

Svijet se svake minute mijenja zahvaljujući umjetnosti. Svakim umjetničkim djelom svijet je bogatiji, čovjek ispunjeniji i zahvaljući umjetnosti društvo nije samo potrošačko, ratničko i besciljno, već je i plemenito i puno optimističke budućnosti.