Razgovor u povodu – akademski slikar Hrvoje Marko Peruzović

Hrvoje Marko Peruzović, Aakademski slikar iz Zagreba, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, istaknuti pripadnik aktualne produkcije, izlagao na brojnim samostalnim izložbama u domovini i inozemstvu, autor složenog i zapaženog opusa

Gospodine Peruzović, Vi ste kreirali vrlo specifičan i po rukopisu prepoznatljiv opus, kojeg sačinjava nekoliko ciklusa.

Moji slikarski interesi su prilično široki, to je rezultiralo i brojnim ciklusima koji nisu uvijek linearni, već se vrlo često odvijaju ciklički ili paralelno. Volim se igrati i eksperimentirati, sintetizirati različita iskustva u nove cjeline. Kad se zasitim jednog, prelazim na drugo. Upravo je to razlog zašto mi je ponekad teško opisati svoje slikarstvo u par riječi. Često se čini kao da pojedine slike nije slikao isti autor, ali ipak se osjeća nešto što im je zajedničko. Raspon mojih tema kreće se od akta, ljudske figure, biljnog i životinjskog svijeta, sakralnih motiva, simbolističkih kompozicija pa sve do apstrakcije s elementima geometrije, kaligrafije i snažne crtačke gestualnosti.

U Vašem se opusu osobito ističu djela sakralne tematike. Kako pristupate sakralnom motivu?

Sakralna umjetnost je specifična, ima svoje određene zakonitosti i ikonografiju. Kao što je bitno da se kod izrade portreta ostvari sličnost, tako je važno da sakralno djelo pobudi u nama vjerničke osjećaje i ostvari ugođaj svetosti. Dakle, sakralna slika ima svoju jasnu funkciju. U tom smislu nastojim slikati tako da djelo bude razumljivo svakom vjerniku, bez obzira na njegovo razumijevanje i poznavanje suvremene umjetnosti, ali da se pri tom osjeti i stanoviti prostor transcendencije. Likovnim jezikom treba približiti ono što stoji u Evanđelju. Umjetnost pruža drukčiju, snažniju i izravniju mogućnost spoznaje. Crkva je oduvijek toga bila svjesna. Danas stvari stoje malo drukčije, ali ipak sam uspio ostvariti i nekoliko značajnijih radova u sakralnim prostorima. Tu bih prije svega izdvojio veliki mozaik na pročelju crkve u Zagvozdu.

Valja istaknuti i Vaše prostore fantastike.

Fantastika je prostor igre. Uživam u nadrealnom spajanju nespojivog. Tako dolazim do nekih novih, zanimljivih otkrića. Čitava radost stvaranja odvija se u tom blagom pomicanju granica. Često se dogodi da svoja dva različita ciklusa spojim u jedan novi. Tada nastaju moji nadrealni svjetovi. Mistični prostori tišine, puni neke melankolije, čudnovatih biljaka, stvorenja i eteričnih figura koje lebde u obojanoj atmosferi.

Kod Vas je crtež dominantan, u svim ciklusima.

Crtež je osnova svega. Ja prije svega jesam crtač. Crtež je moje najmoćnije izražajnije sredstvo. Jednostavan i esencijalan, s njim je moguće iskazati gotovo sve. Crtež u širem smislu određuje i kompoziciju, tektoniku slike, stvara određene silnice, gibanje i napetost. Sliku započinjem crtajući, potom nanosim boju ali tako da ne prekrijem sve ono što sam nacrtao, na taj način nastojim sačuvati svježinu i slojevitost. To nekim mojim radovima daje dojam nedovršenosti. To je ipak samo dojam, riječ je o završenim djelima. Ta ljubav prema crtežu počela je davno zahvaljujući stripu, kasnije se, kao logičan slijed, nastavila preko mog zanimanja za secesiju i simbolizam. Taj utjecaj se snažno osjeća u većini mojih slika. Unio sam, dakako, i neke suvremene elemente. Duh vremena je neizbježan.

Koliko je kolor važan u Vašem slikarstvu?

Iako je crtež na neki način primaran, boja mi je isto prilično važna. Jedno bez drugog ne ide. Ne želim se odreći njezine snage i učinkovitosti. Opet je riječ o svojevrsnom spajanju, sintezi crtačkog principa i snažnog kolorizma Crtež je nešto racionalno i intelektualno, boja je emocionalna i instinktivna. Kao spoj muškog i ženskog principa. Crtanje se može naučiti, kolorist se rađa. To je kao pitanje sluha u glazbi. Vrlo često moje slike na platnu izgledaju kao crteži u boji. Gotovo polovinu svog života proveo sam živeći na moru, taj mediteranski ambijent ostavio je vidljivi trag i na mojoj paleti. Volim kad slika svijetli.

Kako doživljavate aktualna gibanja u slikarstvu?

Moram priznati da vrlo površno pratim aktualna gibanja, ali ipak se nastojim informirati. Trudim se pogledati sve domaće izložbe a puno toga vidim zahvaljujući i Facebooku. Teško je govoriti o nekim trendovima jer se danas u svijetu zaista događa strahovito puno različitih stvari koje nemaju zajednički nazivnik. Pojavilo se puno mladih i zanimljivih ljudi na našoj likovnoj sceni. Činjenica je da se dosta toga promijenilo i na samoj zagrebačkoj Akademiji. Osjeća se utjecaj profesora mlađe generacije koji su zamijenili one stare, klasičnije i uveli neke inovacije. Ja sam imao sreću da sam studirao u to doba dok su još predavala neka imena kao što su Matko Pejić, Mladen Pejaković, Ive Šimat Banov, Đuro Seder (kod kojeg sam i diplomirao), Rudi Labaš, Josip Biffel i Nikola Koydl. Svi oni su ostavili značaj trag i utjecali na moj način razmišljanja. To i jest ono ključno, naučiti likovno misliti, kasnije slijedi ruka koja je u stanju izvesti našu likovnu zamisao. Imam dojam da se danas puno više inzistira na verbalnom aspektu djela, na samom kontekstu, dok se ranije više pažnje pridavalo likovnosti.

Kada govorimo o izlaganju, neki često izlažu, drugi vrlo rijetko a treći, gotovo nikad. Koja je prava mjera izlaganja i koliko je Vama izlaganje važno?

Što se tiče izlaganja, stvar je individualna. Onaj tko ima neki drugi posao ili izvor prihoda uz slikarstvo, nema potrebu tako često izlagati. Ja imam status samostalnog umjetnika i dužan sam izlagati kontinuirano kako bih sačuvao pravo na taj status. Osim toga, važno je biti prisutan na sceni, pojavljivati se u određenom ritmu. Ni prečesto, ni prerijetko. Izložbe su prigode gdje se na jednom mjestu može sagledati ciklus u cjelini, gdje se jasnije vidi što se napravilo i gdje slikar može čuti različita mišljenja i dojmove o svom radu. Izložbe su također susreti sa živim ljudima. Danas prečesto živimo u virtualnom svijetu. Nastojim sudjelovati i na raznim skupnim projektima. Slika je nešto što se treba vidjeti uživo. Isto kao i koncert, nijedna reprodukcija se ne može mjeriti sa živom glazbom. U prosjeku imam jednu do dvije samostalne izložbe godišnje.

Vratili ste se u Zagreb.

Da, odnedavno sam opet stalno nastanjen u Zagrebu. Prije toga sam dugo godina živio u Splitu. Zagreb je moj rodni grad, tu sam proveo pola svog života. Moj život se odvijao unutar trokuta Zagreb, Split i otok Brač. Te sredine su me odredile, u ljudskom i umjetničkom smislu. Nije loše povremeno promijeniti ambijent. Isto kao što je bitno putovati u druge gradove i krajeve. Na taj način jasnije možemo shvatiti specifičnosti pojedinih prostora. Svaki put kad se vratim u Zagreb, gledam ga drukčijim očima.

Što je trenutno novo u atelijeru?

Imam neke nove ideje i zamisli koje čekaju na realizaciju. Ne znam ni sam kamo će me rad odvesti, slikarstvo je uvijek neka vrsta avanture i slika nas ponekad zna odvući u potpuno nove i neočekivane prostore. Osim toga u zadnje vrijeme dosta i pišem, uglavnom poeziju. Riječi mi omogućuju da se izrazim na drukčiji način i iskažem neka druga stanja koja je nemoguće naslikati. Vrlo često znam pisati i o slikarstvu, ti su zapisi svojevrsni ključ za tumačenje nekih mojih slika. Do određene mjere, naravno, jer neke se stvari ne mogu tek tako objasniti. I bolje je da je tako. Nedorečenost može biti izrazito snažna komponenta djela.

Planovi, izložbe, monografije...?

Ovog ljeta sam već bio na nekoliko međunarodnih slikarskih simpozija u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. Ta su druženja bila iznimno poticajna jer sam slikajući u društvu sa sjajnim umjetnicima i ljudima iz raznih europskih zemalja, dobio neka nova nadahnuća. Takva razmjena iskustava uvijek je dobrodošla. Poslao sam molbe za nekoliko izložbi u Zagrebu i okolici, nadam se da ću dobiti pozitivan odgovor. U tijeku su i pregovori za neke izložbe u inozemstvu. Radova uvijek ima i više nego dovoljno, jer se nažalost puno više slika nego što se prodaje. Nadam se da će se taj omjer uskoro malo promijeniti.