Putinova objava rata

Sad se sve odvija vrlo brzo: Ruske trupe zauzimaju dijelove druge najveće europske zemlje. S ruskim oznakama na epoletama. Ne onako kako su to činile u posljednjih osam godina, potajno, ili kao što su to učinile na Krimu kao anonimni „zeleni čovječuljci". Ne, Vladimir Putin šalje službene ruske trupe kao okupatore u jednu europsku zemlju, koja je članica Ujedinjenih naroda - u Ukrajinu.

To je novo kršenje međunarodnog prava. Kao i puno puta ranije. To je kršenje Memoranduma OESS-a iz Budimpešte iz 1994. godine, nakon kojeg je Ukrajina dragovoljno predala svoje atomsko oružje. Potpisnici Rusija, Velika Britanija i SAD obvezali su se zauzvrat da će poštivati suverenost i postojeće granice Ukrajine.

Da nova ruska vojna intervencija u Ukrajini krši taj sporazum trebalo bi probuditi i one u Njemačkoj koji misle da Putin ne misli tako ozbiljno, što je vrlo rašireno mišljenje. Jer, on misli ozbiljno! Borkinje i borci za ljudska prava iz bivšeg DDR-a razumiju to upravo onako kako je zamišljeno: kao objavu rata.

Nije obična susjedna zemlja

U ponedjeljak je Vladimir Putin svom narodu i Europi, opušteno, s iskrivljenom kravatom i s obje ruke na stolu, ali sasvim ozbiljno izjavio: „Ukrajina nije obična susjedna zemlja. Ona je sastavni dio naše povijesti, kulture i našeg duhovnog kontinuuma."

Duhovni kontinuum? Za one slabije informirane: radi se o tomu da „unutrašnja Rusija" sa sjedištem u Kijevu, na koju se pozivaju današnji nacionalistički Rusi, svoj mitski začetak ima u Lavri, kijevskom pećinskom samostanu.

U televizijskom govoru je vladar Kremlja potpuno skinuo masku. Od onog vremena kad je Vladimir Putin oduševio zastupnike u Njemačkom Bundestagu i kad se čak pojavila nada da bi moglo nešto biti od nove, moderne Rusije, - ništa nije ostalo. Ove večeri je u Kremlju sjedio onaj Vladimir Putin kakav je on zacijelo uvijek bio: tajni agent, dijete svoje organizacije KGB-a.

Gotovo sedamdesetogodišnji bivši tajni agent, koji je nekoć bio stacioniran u Dresdenu, sjedi za tamnosmeđim stolom i podiže ruke kako bi označio navodnike: „Zahvalni nasljednici", kaže on, „srušili su Lenjinove spomenike. Oni to nazivaju dekomunizacijom."

Pritom se mora znati da su pojmom „dekomunizacije" u Ukrajini i ukrajinski nacionalisti i borci za ljudska prava i umjetnici nakon pro-europske Majdanske revolucije 2014. opisivali svoj put „u Europu". Ovi posljednji u nedvojbeno kritičnom suočavanju s procesom rušenja spomenika.

U Kijevu i brojnim drugim gradovima Ukrajine činili su ono što su činili i građani bivšeg DDR-a nakon pada Berlinskog zida. Rušeni su Lenjinovi spomenici kao znak novog početka. Slijedilo je kritička rasprava o tim postupcima. Proces, dakle, otvorenog društva - koji se odvijao u jednoj postsovjetskoj zemlji, Ukrajini.

To se ne sviđa tajnom agentu u Kremlju, onom čovjeku koji je od Rusije iz Jeljcinovog vremena stvorio gospodarsku strukturu KGB-ovih oligarha zasnovanu na nafti i plinu. To se može razumjeti s gledišta jednostavnog Putinovog svjetonazora: taj čovjek nema veze s europskim poimanjem politike, kulture i društvene refleksije.

Suprotstaviti se Putinovom zločinu

Ukrajina je s Narančastom revolucijom 2004. krenula putem koji su pratile poteškoće. 2013. su na kijevskom trgu Majdanu počeli prosvjedi nakon što je Janukovičeva vlada, odana Kremlju, odbacila sporazum o pridruživanju s Europskom unijom. On je bio drugi postsovjetski vladar kojega su Ukrajinke i Ukrajinci otjerali s vlasti.

Oni će to ponovo učiniti: jer oni znaju kako se to čini.

Europa sad ima šansu: ili se suprotstaviti Putinovom zločinu ili biti suodgovorna za veliki rat, koji se još može izbjeći. Ali, svako rješenje koje dopusti Putinu da zauzme još jedan dio Ukrajine, kao što su područja Donjeck i Luhansk, koja kontroliraju pobunjenici, nosi u sebi klicu stvarnoga rata protiv Ukrajine. I zato to nije rješenje.

Demokratska Njemačka kao dio Europske unije pritom ima najveću odgovornost. Jer, njemački vojnici su po nalogu Hitlera napali najprije Poljsku, a zatim Ukrajinu i Bjelorusiju.