Prošlo je vrijeme starih brijačnica

Zašto to danas više nije u modi? Zašto te okolina izloži podsmjehu ako kažeš da se želiš obrijati u brijačnici? I ima li u Zagrebu uopće mjesto, neki frizerski salon gdje možeš zatražiti da te obriju dobrom oštrom britvom kakvom su se pomno brijali Austrougari, naročito sada, kad je ljeto i sparina i kad i svaki najmanji fizički napor u zagušljivoj kupaonici iziskuje puno znoja. Ako i ima, ne mogu zamisliti da tu u Zagrebu zatražim takvu uslugu. Ovdje mi to bazdi na starost i nemoć; drugi te briju samo ako ti staračka drhtavica ruku ili posljedice moždanog udara ne dopuštaju da to napraviš sam.

Brijanje u brijačnici uvijek sam vezao uz mediteranske zemlje, ponajviše uz Dalmaciju. Vjerojatno zbog serije ‘Velo misto’ i one tamo njihove brijačnice u koju muškarci dolaze prirodno kao na kavu. Danas reprize te serije gledam samo zbog te brijačnice. Muškarci ulaze u nju, pročitaju novine, razmjene mišljenja o politici i nogometu, a van izađu lica glađih od nove nogometne lopte. Što se kaže, niti orali, niti kopali, a dobili uredna, za ured poželjna lica. I to za neki sitniš od novaca.

Dugo sam se na to pripremao, punih dvanaest godina pripremao sam se otići u Split, sjesti ležerno u brijačnicu i kratko izustiti:
- Brijanje, molim.

Bio sam i posve siguran da će me u toj brijačnici brijati postariji brico u bijeloj kuti koji će anegdote o građanima Splita sipati kao kolonjsku vodu iz bočice. Nikako si nisam mogao predočiti da taj posao obavlja žena jer mi je ta slika duboko morbidna: žena s rastvorenom britvom u ruci previše podsjeća na simbol smrti. U Splitu sam ovog ljeta trebao prisustvovati na jednoj tradicionalnoj svadbi na kojoj muškarci moraju biti pomno obrijani ako žele steći pravo na hvatanje podvezice iza ponoći. Planirao sam u ‘srce Dalmacije’ doći s bradom kakvu Oliver Dragojević pušta kada se preko ljeta odmara na jahti. I onda na dan uoči svadbe ući u neku od brijačnica i napokon ostvariti svoj pubertetski san: osloboditi se zapuštene brade bez vlasititih pokreta ruku.

Brijanje sam platio samo dvadesetpet kuna, a lice mi od djetinjstva nikada nije bilo glađe. Usprkos tomu, znao sam da više nikada u životu neću zatražiti sličnu uslugu, ni u Zagrebu, ni u Dalmaciji ni igdje drugdje. Prošlo je vrijeme brijačnica, to je kao da danas pišeš na pisaćem stroju. Na to još imaju pravo samo stariji ljudi... 

Sve je teklo po planu koji sam zacrtao još u Zagrebu. Svadba je započinjala u četiri, a ja sam se u podne spustio na rivu i krenuo zagledati u natpise iznad radnji.  Koračao sam, već poprilično uznojen, a nailazio sam samo na slastičarnice, kafiće, banke i kisoke.  A, onda, na samom kraju rive napokon sam ugledao ono što sam tražio: mala radnja nalik mesnici u Imotskom, a na njezinim vratima natpis koji me ushitio više od sladoleda od manga kojeg sam putem kupio: BRIJAČNICA.

Jedino me malo preplašilo što su vrata bila zatvorena i zastori navučeni. To je zbog sunca, uvjeravao sam se i snažno zakucao. Nakon tri minute otvorio mi je neki čovjek koji je izgledao kao da se upravo probudio.

- Vi brijete? - nesigurno sam upitao, kao da ga na svadbi pozivam da plešemo na neki Mišin sentiš.
Otpilio me, rekao je da radi tek od četiri poslijepodne. Riva mi se od vrućine već mutila pred očima. Da se sklonim od sunca požurio sam među gradske zidine. Besciljno hodajući po uskim ulicama, preko puta jedne ribarnice ugledao sam frizerski salon u kojem je crnokosa žena pjenom za brijanje sapunala lice nekom postarijem čovjeku...

Tako je moj san o brijanju u Splitu završio porazom. Ona žena me na kraju obrijala britvom, ali nekakvom prenovom s plastičnom drškom, ni malo nalik onim britvama iz ‘Velog mista’. Uz to je bila i poprilično zbunjena, upitala me kako to da sam došao baš kod nje na brijanje.

- Osim mene, u Splitu samo još jedan salon brije, drugi su prestali - rekla je. - Je li vas netko poslao?

Mucavo sam joj objašnjavao da sam iz Zagreba došao na svadbu, da se nisam stigao obrijati, i da sam na ovu radnju naletio sasvim slučajno.

- E, vi muški, samo da vam se nije brijati... Takav je isti i moj muž, čeka subotu da ga ja kući obrijem - uzdahnula je frizerka.

Brijanje sam platio samo dvadesetpet kuna, a lice mi od djetinjstva nikada nije bilo glađe. Usprkos tomu, znao sam da više nikada u životu neću zatražiti sličnu uslugu, ni u Zagrebu, ni u Dalmaciji ni igdje drugdje. Prošlo je vrijeme brijačnica, to je kao da danas pišeš na pisaćem stroju. Na to još imaju pravo samo stariji ljudi... Zanat koji izumire i za kojim ostaje samo nostalgija. Možemo se jedino nadati da u Splitu kad tad postane turistička atrakcija, kao neke viteške igre ili Sinjska alka.