Priča o radu, nostalgiji i životu izvan rodnog grada

Porukom prijateljica savjetuje, ma naprosto naređuje:

"Ukradi sto god budeš mogla za sebe : vremena, posteljine, ljubaznosti, hrane ... sve što ti se nađe na putu..."

Nisam najbolje u zadnje vrijeme, uspona ni jednog, samo padovi, srećom u razmišljanju i predviđanjima mogućih ishoda raznih situacija. Ne vidim povoljno rješenje za išta. S tim da jedan dan je bio totalni pad "sistema", moga duha, energija nestala, kao davljenik sam se cijeli dan osjećala.

Bila sam zamišljena, ma zapravo sam se osjećala kao kapetan broda koji tone, opisala sam joj neke trenutne momente. Naprosto, baš takav dan, kad je na svim poljima bilo, za neponovilo se, od posla, zdravlja, lošeg vremena, obiteljske situacije, naglo zahladilo i smrzla sam se, pokisla poslije, prije toga, jak vjetar raznoseći sve pred sobom. Toliko jak da je posebno onu finu prašinu u nekoliko navrata u kontejner unio, a mene istom dobro "nahranio".

Nisam mogla disati, kao da sam utonula u vodu, mutnu, beskraj, na škrge pomalo sam dah hvatala. Magla prašine iz koje se nije razaziralo išta. Baš poput pustinjske oluje, koju samo na filmu možeš vidjeti.

Sahara, samo što u njoj svi nose turbane i prekriju lice. Buka strojeva, kamioni i cisterna, mixeri s betonom... još i oni dodatno prašinu podižu.

Radila sam 4 godine u kamenolomu i nije to novo za mene. Prošao je niz godina, a i kontejneri gdje smo boravili su dihtali kako treba.

Nisam sklona jadanju, tzv "gušenju" prijatelja, ali nužno povremeno trebam ispušni ventil. Za opstanak, za dah, osjećaj da sam na otoku to traži. Sama, bez dodirnih točaka ljudskosti i potreba živoga bića, samo posao. To je i pametnije, uvjerila sam se. Nije dobro detalje privatnosti iznositi u poslovnom okruženju, što manje.

Zar sad trebam kolegama govoriti da sam kihajući ispustila nekoliko kapi u gaće? Da sam gladna ili mi je hladno, da bih najradije pila kavu i pojela porciju ćevapa. Da bih se izvalila u krevet, pokrila i čitala.

Eto, zato služe prijatelji, da te saslušaju, usmjere, ublaže bol i napetost, opuste, nasmiju te, svoj jad odmah iznesu i umanje tvoj. Čarolija je tu, baš u razmjeni tih toplih misli i podrška. Nevjerojatno kad ti jednom rečenicom pomognu da se osoviš. Nečim toliko jednostavnim i logičnim, a mogućim. Jednostavnim postupkom ili pomisli, baš kao rečenica kojom sam započela priču, neka si ukradem djeliće okoline koji mi baš taj tren nešto znače.

Nisam uvijek u mogućnosti razgovarati, zato napišem pismo, kako kada kome, različitog sadržaja, opišem svoje trenutno stanje, a onda stižu odgovori, koji me toliko podignu i oraspolože.

Često znam prijateljima poslati priču prije no što šaljem na objavu, zanima me njihovo mišljenje, efekt koje su moje riječi izazvale. Znam da mi ne podilaze, da su iskreni, da uvijek mogu računati na istinu.

Tako mi je stiglo pismo kao odgovor, prenosim dio: " Počnem čitati i želim je do zadnje točke i potpisa pročitati, i na taj način te još bolje i dublje upoznati. Vidi se iz svake riječi da si voljela, i da još voliš, samo što nikako ne mogu pogoditi jesu li vas dvoje život, ili smrt, uspjeli rastaviti. Jer, dok je života, moguće je da će se među vama dogoditi još koja divota. Ne znam je li taj muškarac kamen, al' se iščitava da je u tebi iste neugasle ljubavi plamen..."

Drugo pismo, slična tema, moja priča prije objave : " Draga moja, mislim da je cista,iskrena I zivotna! Ako neko umije da čita, moraju da te nagrade! "

Prijatelj iz djetinjstva je bio kratak : "Reminiscenca ispovijed i vapaj duše ... Jaka je..."

A kad smo se čuli telefonski, tad mi je rekao da je znao za moje stanje zaljubljenosti i ljubavi, ali ne i da je toliko to duboko more. Još kaže da mu je sad bistrije moje ponašanje i povlačenje u sebe, da jednostavno i ne zna što bi mi rekao da sam u svoj boli koju spominjem kroz priču, obratila mu se tada.

A vrijeme ide i kako im znam svima kroz razgovor opisno "servirati" je da me najviše ima u brdu i među kamenjem i prašinom, ne tamo gdje bih željela biti. Poslije posla sam onda u brdu gdje je ispred do njega 278 skalina, do mog iznajmljenog kreveta u sobi, sve u svemu, nikako od brda se maknuti. Potom dodam da sam cijeli život optimista, inače bih pukla odavno, borim se neprekidno, svakodnevno.

Povremeno a i sve češće, pišem iz zadovoljstva, za sebe, ponekad sklapam zapise u smisaone cjeline. I naravno, nusput se još uvijek liječim od Mr. Savršenoga koji je ostavio, sad vidim koliko duboki trag, jer godinama pokušavam obrisati. Bitno je da blijedi. I zapravo se nikad ne zna jer se možda pojavi neki drugi. Junak mojih priča je kako se kaže, preko bare, nepremostivo sve, a možda se pojavi neki drugi, to je prava konstatacija. Dobila sam i "misiju", djeca su mi rekla da nađem nekog pomorca jer imaju dobre plaće i penzije, e tu molim pomoć...

... tako ja to sve okrenem na šalu, jer mi se vrati energije i snage da nastavim baš tamo gdje je to potrebno...

Smatram da je svakom lakše kada tuđu životnu situaciju razmotri ispod ljušture, nije lako privid dobar držati, glavu iznad vode.

Vremenom se umoriš, ponajviše kad sumnjaš u svoju snagu i korisnost, nigdje čvrstog oslonca, vizije. Osim toga, nije ni lako jer treba probrati riječi i misaonu nit održati, sve iskazati na suptilan način, bez utiska jadikovke nad samim sobom, a opet koloritno dovesti do opisa situacije, da sva čula prorade, sve nijanse sivila, bespomoćnosti dobiju svoju dimenziju. Uvijek se trudim riječima stvoriti sliku, da se točno vidi što osjećam i mislim. Nimalo nije lako razgolititi se riječima i svu svoju trenutnu muku znalački prenijeti na papir. Odvagati, ne biti mučenik ili žrtva.

Nedjelja je moj dan, posvećujem si ga redovno u cijelosti i iz te sheme ne iskačem lako. Na prstima sam rano jutros za promjenu skuhala čaj u termosicu, s medom i cimetom kao dodatkom, miris mente, cimeta i meda je pun dobitak. Naravno i kavu, tko bez nje može? Ja ne! Dok je jedan od najpametnijih poteza koji sam napravila, što sam kupila termosicu, tad nema šetnje van vrata sobe, koja kao da su od papira jer svaki zvuk, šušanj, topot, riječ ne zadrže već sve prolazi i naučila sam se biti još tiša, povučenija i mirna, kaže se kao buba. Tako od rana jutra sjedim na krevetu, boli me stražnjica od klupe u kontejneru gdje radim
bosonoga, jer mi je dosta teških radnih cipela s metalnom kapicom, namazanih ruku kremom, koja se upila prije nego sam ju počela trljati i razmazivati, pokrivenih koljena zimskim šalom, jer vuna je na ovu laganu jutarnju buru pravi odabir. Vuneni prsluk, da čuva leđa, ramena i prsa koja se ne smiruju od napada prašine.

Moje vrijeme nedjeljom, posebna nirvana, odmor duše, koliko je sati nije mi bitno, to sam se istrenirala odavno, manje tereta u mislima i razmišljanjima, jer ne možeš a da ne pomisliš što ti koja draga osoba sad radi. Možda i da li se probudila, pije kavu ili gleda tv, možda s društvom na terasi razmjenjuje informacije, upija zrake sunca. Sve u svemu, nedjelju sam proglasila svojim danom mira.

Nevjerojatno ali svaki zvuk me podsjeća da sam tu, tu negdje a zapravo sam negdje dalje, odmaknuta od svih i svega, od sebe ponajviše. Hrana je važna ali ne razmišljam o tome ni što ću jesti, ni kada, ni da li imam išta, kad ogladnim, pronađem i pojedem, tek toliko da zadovoljim javljanje potrebe, da li je to keksić, bonbon, sendvič zaostao od jučer, komad čokolade...nije bitno.

Upravo sad, dok pišem ove redove, gledam u oblake koji su se spustili do mora, pučina se nadzire, hoće li biti sunca ili ne, ne umaram se, cijeli dan moram provesti mirno, bez naprezanja, ipak sam se nagutala prašine, nisam mogla disati, moja astma i prašina ne idu zajedno dakako. U sve to sam se uvjerila kad sam se inhalirala i već bila korakom do hitne, pa odustala, radije sam došla, u krevet se zavukla nakon ispiranja nosa i usta
dobro je što kašljem jer tako izbacujem prljavštinu koja je uletjela do zadnjeg bronhija i obavila ga i stisla. Kao da je pala plahta preko dišnog trakta.

Nedjelja ima svoje čari, volim sunce nedjeljom, jer kad se okupam odnosno otuširam, tada se na prozor smjestim i grijem. Posebna je to ugoda, a kako drugačije da se ugrijem. Jučer sam prijateljici u telefonskom razgovoru napomenula da imam osjećaj da bi mi bilo ugodnije se na dvorištu ispod tuša oprati jer je kupaonica kontinuirano hladna, sjeverna pozicija, uz sve neprekidno propuh.

Svako ima svoje dane i svoj odabir i način biti sam sa sobom.

Ja sam pronašla svoju terapiju, ako je tako mogu nazvati, pisanje, ali je važnije analiziranje i sagledavanje okoline i uma.

Pisat ću i kasnije, pišem neprekidno nešto, ponijela sam posao sobom, bit će to brojke ponajviše, formule, ali ne života već količina rada strojeva.

Odavno sam shvatila da nema nezamjenjivih, to svakome treba biti jasno. Moje dijete nikako da shvati, nije za zamjeriti, kad si mlad i kad misliš da možeš trčati, vikati i još na telefon pričati a drugom rukom pisati, samo te adrenalin nosi i naravno da u svemu tome se izgubiš i nemaš realnu sliku s posebnim akcentom na svoje mogućnosti. Pa zašto postoji zrelost i mudrost? Zašto postojimo mi s takvim osobinama ako ne možemo svom djetetu pomoći? Jer zrelost ne znači uvijek i mudrost, a mudrost ne znači da si star.

S mukom slušam svoje dijete koje je bilo na razgovoru za posao, potom je pozvano na probni rad, pa nakon 2 krvnički odrađena dana, u kom bi svako mogao čistiti i napraviti reda u zapuštenom prostoru, gdje se iskidalo i isprljalo, na kraju drugog dana bez pauze, s puno trčanja na pomoćnim poslovima, saznaje da ne treba, nije se kao snašlo. Pri tom netom je čulo kako već za nekoliko dana, kada isto tako otpuste sve koje su primljeni na probni rad, imaju novu kvotu za probni rad. Uglavnom, voditeljica osječke poslovnice propalog stovarišta materijala pod drugim nazivom čisti prostor kako bi se krenulo s poslom. Zašto bi pri tome platila servis ili iz matične firme organizirala zaposlene kada se koristi Slavoncima koji pristaju na sve, samo kako bi radili.

Probni neplaćeni rad, a zapravo iskorištavanje na rubu zakona, siva zona.

Da li je to tako bilo uvijek ili su to neka nova EU vremena, pitanja se nižu. Ne prepoznajem išta, sve nam ide u ovom okruženju drugačije, sve ide nekim drugim novim putevima, gdje nema ljudskosti, ljubaznosti, morala, normi, dogovora, poštovanja.

Pitam se od koga i što će naučiti mlade generacije?

Odlaze trbuhom za kruhom, gdje slično prolaze, ali što rade im se i plati. Manje više sve se svodi na neku brzu zaradu, na neučenju, bez struke, vještina, znanja. Nisam jedina zbunjena, nikako da shvatim taj novi trend.

Moja rutina? Naprosto me ubija prljavi kontejner, ne mogu se zatvoriti iskrivljena vrata, niti otvoriti prozor. Neprekidno sjedim na sklepanoj drvenoj klupi od dasaka, propuh i prašina neprekidno. Nažalost iako sam na brdu, iznad mora, sve teže dišem, srećom imam inhalator, ne bih mogla nikako izdržati, nemam povremeno daha. Potom nakon jedanaest sati radnog dana sahare uz neprekidne tonove kočijaške, dolazim oko 19 u iznajmljenu sobu, apsolutno sve skidam sa sebe i posebno držim jer je prljavo i prašno, perem lice, ruke, noge, malo dolazim k sebi i onda si idem nešto napraviti jesti. Za to moram biti virtuoz od 20 min napraviti što znam i umijem, jer se prigovara za plin potrošen u boci. A potom koliko suđa ću koristiti, kao da ga ne operem uz sve što zateknem prljavo.

Sjednem i jedem, a svaki zalogaj je kao kamen na gradilištu, neformalni razgovor, bježim u sobu, zaspim ubrzo, treba izdržati toliko vremena biti angažiran, na nogama, u prašini, drvenoj klupi. Dok za sebe ni malo, samo san i to nedovoljan.

I pauze koristim u kontejneru, pišem i čitam, telefoniram, ne idem u skupu obližnju kuhinju jer se ne možeš niti najesti za taj novac. Više mi znače moji sendviči koje ujutro napravim, zato i ustajem oko 5, da stignem sve. Bila sam samo jedan puta, porcija je taman za dijete nižeg razreda osnovne škole, a ako uzmeš priloge i kolač i juhu, tada točno možeš otići na mjesto negdje dalje i dobro se najesti.

Napokon priznajem, željna sam svoje kuće, kuhinje, papuča, štednjaka, komode, kutne garniture, stolice, stola s pogledom na dvorište i oronuli susjedov zid. Željna sam prošetati ulicama svoga grada, neka me pojedu komarci, na njih sam naučila, ima lijeka, al za ovakav život više ne.

Više priča na zrelazena.com i http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994