Premijera Tko se boji Virginie Woolf na Brijunima

Predstava 'Tko se boji Virginije Woolf?', središnji naslov 19. sezone Kazališta Ulysses, premijerno je izvedena sinoć na Malom Brijunu u režiji Lenke Udovički.

Izvedbeno je to, redateljski i vizualno moćna interpretacija emocionalno iscrpljujućeg klasika američke dramske literature u predstavi koja će zasigurno postati jedna od najvećih uspješnica brijunskoga teatra.

Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš u ulogama sredovječnih supružnika Marthe i Georgea savršeno uigrano više od dva sata penju se i padaju unutar destruktivne spirale psihološkog nadmudrivanja klasičnog rata spolova, u napetom rasponu između histerične zaigranosti, perverzne neurotičnosti i hinjene nezainteresiranosti, gradeći na sceni zastrašujuće opipljivu, mračnu putanju totalnog ljubavnog, bračnog i, u konačnici, ljudskog propadanja.

Već svojim naslovom, predstava 'Tko se boji Virginije Woolf?' temeljena na istoimenoj crnoj komediji Edwarda Albeeja iz 1962. najavljuje središnji spin melodrame čiji se protagonisti ciničnim intelektualnim humorom nastoje zaštititi od neizbježne tragedije: u komadu koji ne preže od nepotrebnih verbalnih okrutnosti kako bi oslikao realnu stvarnost, put do spoznaje vodi isključivo kroz igru iluzija. Razbijanjem jedne po jedne iluzije, u eksploziji bolnih suočavanja sa životnim istinama, postupno će izgubiti svoje 'izmišljene', pažljivo građene društvene osobnosti.

Ono što ostaje na kraju njihove su bijedne, ispuhane, životom izubijane ljušture, lišene osjećaja, empatije, bilo kakve strasti George i Martha utjelovljenje su neispunjenih očekivanja, ikonički prožvakani pa ispljunuti ostaci tzv. američkog sna; malograđanskog sna o savršenom životu.

Stihovi 'Tko se boji Virginije Woolf?', parafraza pjesmice 'Tko se boji vuka još' iz Disneyeva crtića 'Vuk i tri prašćića' koja se provlači kao lajtmotiv predstave, dio su divlje bračne borbe te mržnjom pogonjene suparničke simbioze u kojoj su oboje unaprijed poraženi: na pitanje 'Tko se boji života bez lažnih iluzija?', koje stoji iza tog neprekidnog međusobnog izazivanja, u njihovu je slučaju jedini odgovor oboje, i s pravom.

U Ulyssesovoj novoj produkciji slavnoga predloška, dnevna soba izvanrednog profesora na katedri za povijest jednog provincijskog američkog sveučilišta i njegove supruge, dekanove kćeri, koje su u globalnu kolektivnu svijest zauvijek u istoimenu filmu iz 1966. ucrtali Elizabeth Taylor i Richard Burton, u scenografskom rješenju Stefana Katunara realistična je reprodukcija udobne dekadentne raskoši akademske intelektualne dokonosti malograđanske Amerike sredine prošloga stoljeća kojom dominiraju knjige i alkohol.