Pasji život uz biser Jadrana

Dubrovčani su već naviknuti na filmske ekipe i snimanja po njihovu gradu. Kao i turisti koji, uostalom, nerijetko tamo i dolaze upravo zbog filmsko-produkcijskog marketinga u sredini globalno poznatoj po spomeničkim i prirodnim ljepotama. No krajem prošlog mjeseca mogli su posvjedočiti scenama koje nisu bile filmske, iako su podsjećale na njih. Azil za pse na brdu Žarkovica ponad grada opkolila je policija, a dio životinja potom su odveli sanitarni radnici.

Sve je to, prema riječima očevidaca, izgledalo kao u akcijskom filmu, a i sam azil ionako nalikuje nekakvome iščašenom filmskom setu. Uklopljen u kompleks neugledne i oronule Napoleonove tvrđavice, ograđen žicom i upotpunjen raznim improviziranim zakloništima od rashodovanih kontejnera, kioska, kamp-kućica i vozila, ostavlja pomalo nadrealan dojam. Barem u poredbi s gradom koji pršti od glamura i obrtaja kapitala neusporedivog s ostatkom Hrvatske. Svejedno, dubrovačke vlasti još od početka ovog stoljeća ponajprije opstruiraju rad azila lokalnog Društva za zaštitu životinja, uz stalne najave primjerenijeg zbrinjavanja napuštenih pasa i mačaka.

Posla vazda ima

„Emocionalne ucjene i lažna obećanja obilježile su odnos Grada Dubrovnika prema volonterima azila Žarkovica. Unatoč zakonskoj obvezi da skrbi o napuštenim životinjama u vlastitom azilu, nikad ga nije izgradio jer se oslanjao na volontere i tako imao grad 'čist' od pasa lutalica", tumači nam Sandra Sambrailo, predvodnica spomenutih volontera i spasiteljica nebrojenih psećih života u proteklom razdoblju.

Dok s njom šetamo po azilu razbacanom krševitim obroncima, u blještavilu niskog, kasnopopodnevnog sunca nazire se slavna panorama grada. Reski vonj pseće mokraće udara pravo u sinuse, ali svakako djeluje otrežnjujuće. Državna inspekcija je ranije i znatno gora stanja proglašavala prihvatljivima, a u novije vrijeme draže su joj ultimativne pozicije. No treba vidjeti samo kako se ljudi u tom azilu mukotrpno trude održati minimum prihvatljivih uvjeta u okolnostima koje bi prosječan promatrač zacijelo proglasio nemogućima. „Posla vazda ima", prokomentirao je Tomo, radnik koji nas je dopratio s ulaza do središta objekta, brišući znoj sa čela.

Prevare i podmetanja

Nije nužno provesti mnogo vremena na Žarkovici da bi se shvatilo kako o naporu nekolicine tih samoprijegornih aktivista u biti ovisi komfor čitavog Dubrovnika. I to političarima usprkos, jer toliko dugo zanemarivanje problema ne može biti slučajno. „Na naše apele Gradu za pomoć", nastavila je Sambrailo, „nismo imali odgovore sve donedavno kad su uz policiju i inspekciju krenuli u hajku i javni linč uz parolu 'ispraznimo azil Žarkovica', te odvodeći pse u nepoznato."

Pritisak koji trpe ne potječe tek od financijske škrtosti gradske vlasti, nego i institucionalne diskriminacije. Azil se ne može registrirati, pa zato ni dobiti infrastrukturne priključke. Struja i voda su nadomak objekta, pa mu prvi susjedi, radio-amateri i korisnici streljane, u svojim pogonima nemaju takvih teškoća. Potonji još manje znaju za prevare i podmetanja nadležnih, kakve podnose Sandra Sambrailo i njezina sestra, te ostali volonteri. Već i one poznate javne informacije o tome odnosu neminovno izazivaju nevjericu. Dubrovački gradonačelnik Mato Franković, primjerice, izjavio je da je samo u njegovu mandatu na Žarkovicu usmjereno oko 4,4 milijuna kuna iz gradske blagajne.

Odvjetnici Viktoriji Knežević koja zastupa azil nije bilo teško demantirati tu tvrdnju. Ne postoji izravna transakcija kojom bi vlasti dokazale predstavljenu potrošnju, niti je može biti, jer azil radi „na crno". Spomenuti iznos ustvari se odnosi na ukupni izdatak Grada Dubrovnika na životinje, a to nipošto nisu jedino psi na Žarkovici. Spomenimo tek npr. prehranjivanje golubova i labudova, i slično. Azil za pse dobiva od Grada samo dio hrane, ali preko komunalnog poduzeća Sanitat, te isključivo u naturi.

Skupi vanjski partneri

Na tu je pomoć u navedenom razdoblju potrošeno oko 600 tisuća kuna, procjenjuju u azilu. Sve ostale potrebe su pokrivali sami, volonterskim radom i donacijama s kojima vlasti nemaju nikakve veze, od vode za piće i pranje do veterinarskih izdataka za liječenje ili cijepljenje ili sterilizaciju. Štoviše, dubrovačke vlasti već jako dugo plaćaju vanjske partnere, komercijalne azile iz Šibenika i odnedavno Kaštel Sućurca, da preuzimaju dio pasa sa Žarkovice. Tamo su upućeni i psi koji su nasilno izvučeni krajem svibnja. No riječ je o mlađim životinjama koje se zatim relativno lako udomljavaju, a stare i bolesne ostaju gdje su i bile.

Tako je i sad, s oko 50 starih i 20 bolesnih, e da bi dan nakon našeg posjeta azilu Sanitat zaprimio nalog Državnog inspektorata RH da se osigura „hitno zbrinjavanje" i ostalih preko 200 životinja iz tog prostora. Rok je 15 dana, pa se zapanjujuće apsurdna situacija zapravo nastavlja, ako znamo da neće proći dugo, a na Žarkovicu će neizbježno pristići novi nezbrinuti psi. Dosad ih je tamo prošlo preko dvije tisuće, uz mačke i još poneku vrstu.

Volonteri ne odustaju

Na jednoj strani, dakle, razne neosjetljive institucije vlasti, i na drugoj entuzijasti s ljubavlju i radom za sve ranjene i odbačene životinje. Posrijedi je jedina dubrovačka udruga za promicanje prava životinja, a preuzimaju brigu za sve slučajeve od doline Neretve do granice s Crnom Gorom. „Samo tri kilometra od bogatog i sjajem okupanog Dubrovnika, volonteri su sa životinjama 24 sata dnevno! Nismo odustali od njih ni kad je šumski požar sve pretvorio u crnilo! Nismo se bojali orkanskih vjetrova, ni pijavica, kiša i gromova. Nismo odustali ni pred ijednom preprekom, dajući sve od sebe da ih spasimo", zaključuje Sandra Sambrailo.

Dok nas ispraća od vrha tvrđave, deseci pasa umiljavaju se ovom dvojcu u prolazu ili jednostavno dolaze provjeriti medijskog gosta. Organizirani su u više čopora, premda im je naša sugovornica svima glavni autoritet, te su odijeljeni nevidljivim granicama, ali i spojeni jasnim rezonom. Funkcioniraju pouzdanije od ljudskog društva, ali bez ljudi u suvremenom svijetu ipak ne mogu. Već idući tjedni pokazat će ima li perspektive da na toj relaciji krene nabolje, ili će se na najgori način potvrditi mračno iskustvo iz dosadašnje prakse. No makar bi moglo biti filmski još atraktivnije, na ponos elitnoj turističkoj destinaciji.