Papirnata nafta protiv ponude i potražnje

Do kraja 2008. financijski svijet bio je pod uzbunom. Wall Street je zadnjih dvadeset godina proveo proizvodeći skandal za skandalom koji na tržištu nisu ostavili mnogo 'čistih' stvari. 'Junk bond', IPO, ispodprosječne hipoteke i slični, nekada djelomično primamljivi termini, u kolektivnoj su svijesti bili povezani s muljažama, a uskoro su im se pridružili i CDO (paketi vrijednosnih papira). Kreditno tržište je bilo u krizi, a mantra koja je održavala fantaziju financijskog tržišta tijekom cijele Busheve administracije - da cijene nekretnina nikada ne padaju, postala je potpuno raspadnuti mit što je Wall Street ostavilo u očajničkoj potrazi za novim nebuloznim paradigmama.

Gdje se okrenuti? S javnošću koja je skeptično gledala na sve 'papirnate investicije', Wall Street je brzo premjestio kockarnicu na tržište 'opipljivih' roba: kukuruz, kava, kakao, pšenica i, naravno energente, a posebno - naftu. Uz pad dolara, 'credit crunch' i kolaps nekretninskih cijena, trgovina tim robama je doživjela uzlet. Nafta je odletjela nebu pod oblake pa je tako barel sa 60 dolara sredinom 2007. skočio na 147 dolara u ljeto 2008.

Tog ljeta, dok su se zahuktavale predizborne kampanje za predsjedničke izbore, prihvaćeno objašnjenje zašto galon (oko 3,8 litara) benzina košta 4.11 dolara, bilo je da 'postoji problem u svjetskoj opskrbi naftom'. Klasičnim primjerom republikanskih i demokratskih reakcija na krize u vidu razmjena moronskih nevažnosti, John McCain je inzistirao da bi ukidanje moratorija na offshore eksploataciju nafte 'kratkoročno bilo od velike pomoći', a Barack Obama je u pravoj liberalno-umjetničkoj yuppie maniri propovjedao kako je jedini izlaz savezno ulaganje u hibridna vozila.

Ali sve je bila laž. Iako će globalna opskrba naftom jednog dana zaista prestati, u tom periodu opskrba je bila u porastu. Prema podacima U.S. Energy Information Administrationa, šest mjeseci prije divljanja cijena nafte, svjetska opskrba je s 85,24 milijuna porasla na 85,72 milijuna barela na dan. U istom periodu svjetska potražnja za naftom pala je s 86,82 na 86,07 milijuna barela dnevno. Dakle ne samo da je ponuda rasla nego je i potražnja padala - što u klasičnoj ekonomiji rezultira padom cijena.

Što je onda uzrokovalo ogroman rast cijena nafte? Probajte pogoditi. Goldman je ovaj put imao pomoć. Na tržištu 'opipljivih' roba bilo je i drugih igrača, ali korijen problema definitivno je bilo ponašanje nekoliko moćnih igrača koji su od solidnog tržišta odlučili napraviti svoju špekulativnu kockarnicu. Goldman je to napravio 'uvjerivši' mirovinske fondove i druge velike institucionalne investitore da ulože u 'oil futures' - trgovinska opcija prema kojoj su se obvezali kupiti naftu na točno određeni datum. Upad ovih igrača na to tržište naftu je iz fizičke robe, podložne zakonima ponude i potražnje, pretvorio u nešto na što se kladi - poput dionica. Između 2003. i 2008. količina spekulativnih sredstava na tržištu roba narasla je sa 13 milijardi na 317 milijardi dolara - nevjerojatnih 2.300 posto! Do 2008. barel nafte je, u prosjeku, 27 puta kupljen i prodan prije nego je došao do mjesta potrošnje.

Kako tomu biva, na snazi je i u ovom slučaju bio zakon iz vremena 'depresije' koji je takve pothvate trebao spriječiti. Tržište robom u velikoj je mjeri bilo organizirano na način da pomogne poljoprivrednicima: proizvođač koji je brinuo zbog buduće cijene recimo kukuruza, mogao je sklopiti ugovor koji mu omogućuje da urod po dogovorenoj cijeni proda kasnije, čime je s leđa skinuo brigu o kasnijoj cijeni na tržištu. Ako potražnje nije bilo postojao je 'tradicionalni špekulant', posrednik koji je otkupio urod i čuvao ga dok potražnja nije porasla. Na taj način uvijek je postojao netko za otkup poljoprivrednih proizvoda pa farmeri nisu imali razloga za brigu.

No, tijekom 1936. Kongres je zaključio kako na tržištu ne bi smjelo biti više posrednika nego proizvođača i potrošača. Kada bi došlo do toga na cijene ne bi utjecao samo zakon ponude i potražnje nego i manipulacije. Novi zakon dao je ovlasti Commodity Futures Trading Commissionu (CFTC) da postavi granice spekulativne trgovine robama što je rezultiralo s više od 50 godina harmonije i mira na robnom tržištu.

Sve se to promijenilo 1991. kada se, što je rijetkima poznato, poduzeće za trgovinu robom u vlasništvu Goldmana pod imenom J.Alen, požalilo CFTC-u. Goldman se putem svoje podružnice potužio kako poljoprivrednici nisu jedini koji se moraju osigurati zbog mogućeg pada cijena u budućnosti jer i špekulanti s Wall Streeta koji barataju velikim ulozima u 'okladama' na cijene nafte također mogu mnogo izgubiti.

To je naravno bila totalna glupost - zakon iz '36. bio je osmišljen isključivo kako bi se zadržala jasna granica između onih koji prodaju i kupuju 'opipljivu' robu i onih koji trguju samo papirima. Ali CFTC je, začudo, popušio Goldmanovu priču i banci dao 'propusnicu' službenog imena 'Bona Fide Hedging' koja je Goldmanovoj podružnici omogućila da izbjegne gotovo sva ograničenja koja su vrijedila za spekulativnu trgovinu. U narednih nekoliko godina komisija je potiho izdala iste 'iznimke' za još 14 kompanija.

Tako su Goldman i drugi dobili odriješene ruke da na tržište roba ubace velik broj investitora što je omogućilo špekulantima da se po istom tržištu igraju velikim ciframa. Goldmanovo pismo iz 1991. gotovo je direktno dovelo do situacije s 'naftnim balonom' 2008. kada je broj špekulanata, koji su s drugih tržišta potjerani padom dolara i nekretninskim kolapsom, preplavili tržište nafte i pojeli prave ponuđače i kupce. Do 2008. najmanje tri četvrtine aktivnosti na robnom tržištu bile su špekulativnog karaktera, a i ta procjena koja dolazi od jednog kongresnika koji je navodno proučio brojke, je vjerojatno ublažena verzija realne slike. Tako je gotovo cijeli svijet, usprkos rastu ponude i padu potražnje, svaki put kada bi stao na benzinskoj postaji, plaćao nerealno visoke cijene goriva.

Ono što je još fascinantnije je da Goldman svoju 'propusnicu' dobio gotovo tajno. "Bio sam na čelu odjela za trgovinu, a Brooksley Born je bila čelnica CFTC-a", rekao je Greenberger, "ali niti ona niti ja nismo znali da taj odgovor Goldmanu postoji." U stvari, odgovor je izašao na vidjelo potpuno slučajno. Član House Energy and Commerce Committeeja slučajno se zatekao na sastanku kada su neki od dužnosnika CFTC-a u razgovoru nevezano spomenuli 'iznimku'.

"Bio sam pozvan na sastanak komisije o energiji", rekao je dotični član komiteta. "I odjednom, usred sastanka, počeli su govoriti kako izdaju 'propusnice' već godinama. Podigao sam ruku i pitao je li to istina i mogu li vidjeti te potvrde, a oni su oklijevali s odgovorom. Neko vrijeme smo se natezali s time, a onda su rekli kako prvo moraju provjeriti s Goldman Sachsom. Ostao sam zatečen. Kako to mislite, morate se dogovarati s Goldman Sachsom?".

Dužnosnici CTFC-a su naveli kako po dogovoru ne smiju otkriti nikakve informacije o položaju Goldmana na tržištu. No član komiteta pitao je o pismu koje je izdano prije 17 godina što znači da nema više nikakve veze s Goldmanovim trenutnim položajem. Štoviše, prema zakonu iz '36. Kongres ima pravo na bilo koju informaciju od komisije, ali u klasičnom primjeru koliko je Goldmanovo zauzimanje političkih struktura kompletno, CFTC je pismo iznimke predao tek nakon što je dobio odobrenje banke.

Naoružan s polutajnim vladinim pismom iznimke, Goldman je postao glavni dizajner divovske kladionice na tržištu roba. Goldman Sachs Commodities Index, koji prati cijene 24 glavne vrste roba, ali žestoko naginje prema nafti, postao je mjesto na kojem su mirovinski fondovi, osiguravatelji i ostali institucionalni investitori mogli 'bacati kockice' u igri pogađanja budućih cijena roba. Što načelno nije bio problem, osim par stvari. Jedna je da špekulatori s indeksa gotovo isključivo igraju na 'duge staze', što znači da se 'klade' samo na rast cijena. Na tržištu dionica to nije loše, ali na tržištu roba takva igra je pogubna jer konstantno gura cijene gore. "Kada bi špekulanti u obzir uzimali i kratkoročna predviđanja cijene bi išle i gore i dolje. Ali kod njih se vidjelo isključivo guranje cijena prema gore", kaže Michael Masters, menadžer koji je pomogao raskrinkati ulogu investicijskih banaka u nerealnom rastu cijena nafte.

Da sve bude još kompliciranije, Goldman je zdušno navijao za rast cijena nafte. Početkom 2008. Goldmanov analitičar Arjun Murti, kojeg je New York Times prozvao 'zlim prorokom', predviđao je super-skok u cijenama nafte spominjući 200 dolara po barelu. U to vrijeme Goldman je imao mnogo uloga u nafti i to preko ranije spomenute kompanije-kćeri J.Aron, a bio je i vlasnik dijela velike rafinerije u Kanzasu gdje je skladištio sirovu naftu u međuperiodima kupi-prodaj manije. Iako je ponuda nafte pratila potražnju Murti je opetovano ponavljao priču o ometanju svjetske opskrbe naftom, a vrhunac je bilo 'hvalisanje' kako i sam posjeduje dva hibridna automobila. Visoke cijene su, prema Goldmanu, bile poslijedica ponašanja američkih potrošača. 2005. Goldmanovi analitičari Amerikancima su poručili da neće znati kada će cijene nafte pasti, dok ne prestanu kupovati i voziti gutače goriva poput SUV-eva i prijeđu na vozila s manjom potrošnjom.

Ali potrošnja nafte nije bila odgovorna za porast cijena, odgovorna je bila trgovina 'papirnatom naftom'. Do ljeta 2008. špekulanti su nakupovali i uskladištili dovoljno papirnate nafte da napune 1,1 milijardu barela sirove nafte - to znači da su bili u vlasništvu više fiktivne nafte od sve prave sirove nafte uskladištene u američkim komercijalnim i strateškim državnim rezervama zajedno! To je bio slučaj ponavljanja internetskog i nekretninskog balona kada je Wall Street napumpao trenutni profit prodajući naivcima fiktivnu fantaziju o vječnom rastu cijena.

Prema, do sada već bolno poznatom uzorku, naftna lubenica opalila je u pločnik tijekom ljeta 2008. uzrokujuću masivne gubitke i pad cijena nafte sa 147 na 33 dolara po barelu. I opet su najveći gubitnici bili obični ljudi. Umirovljenici čiji su se fondovi istopili - California Public Employees' Retirement System (CalPERS) u trenutku sloma imao je 1,1 milijardu dolara u robnom tržištu. A šteta nije ostala ograničena samo na naftu. Rastuće cijene hrane, čemu je uzrok bio 'robni balon', prouzročile su planetarnu katastrofu - preko ruba gladi gurnuto je oko 100 milijuna ljudi!

Cijene nafte opet su u porastu - u svibnju su skočile za 20 posto i gotovo se udvostručile od početka godine. I opet, problem nije u ponudi i potražnji. "Najviša ponuda nafte u zadnjih 20 godina je sada. Potražnja je na desetogodišnjem minimumu, ali cijene rastu.", potvrdio je Bart Stupak, demokrat iz Michigana i član House energy committeeja.

Upitan zašto se političari i dalje drže nebuloznih ideja i priča o hibridnim automobilima ako problem rasta cijena nije u ponudi i potražnji Stupak je odmahnuo glavom i rekao: "mislim da jednostavno ne razumiju problem. Ako problem ne možete objasniti u 30 sekundi, političari ga ignoriraju."