Veliki 'bailout' - lov na zaštićene vrste

Nakon što se u jesen 2008. rasprsnuo naftni balon, nije ostao niti jedan drugi koji bi stvari držao 'u zraku' - činilo se kako je ovaj put novac stvarno nestao. Zato je financijski safari odlučio pronaći nova lovišta, a velike divljači bilo je još jedino u nebranjenom parku poreznog novca. Tu je, u najvećem svjetskom 'bailoutu' ikada, Goldamn Sachs zaista junački napeo mišiće.

Lov je počeo u rujnu 2008. kada je tadašnji ministar financija Henry Paulson povukao seriju odlučujućih poteza. Iako je već organizirao spašavanje Bear Stearnsa par mjeseci ranije, te pomogao pri spasu kvazi-privatnih Fannie Mae i Freddiea Maca, Paulson je odlučio pustiti Lehman Brothers - jednog od zadnjih pravih Goldmanovih konkurenata - da se uruši bez pomoći. "Goldmanov status superheroja ostao je netaknut, a konkurent investicijskog bankarstva, Lehman, odlazi", tada je komentirao tržišni analitičar Eric Salzman. Već idući dan Paulson je odobrio masivni, 85 milijardi dolara težak, bailout AIG-a, osiguravatelja koji je odmah isplatio 13 milijardi dolara duga Goldmanu. Zahvaljujući tom 'spasu', Goldman je isplaćen za muljažu s Collateralized Debt Obligationsima, odnosno credit-default swapom o kojem je bilo riječi u priči o nekretninama. Za usporedbu, umirovljeni radnici Chryslera u svojem bailoutu mogli su očekivati najviše 50 centi od svakog dolara koji su im dugovali.

Odmah po završetku spašavanja AIG-a, Paulson je najavio svoj savezni bailout, 700 milijardi dolara težak plan službeno nazvan Troubled Asset Relief Program (TARP), te je postavio do tada nepoznatog bankara iz Goldmana, Neela Kashkarija, na čelo administriranja tim ogromnim fondom. Kako bi upao u kvalifikacije za sredstva iz tog, u najmanju ruku izdašnog fonda, Goldman je najavio restrukturiranje kojim će iz investicijske banke postati 'bankholding company' (prema zakonu iz 1956. to je 'bilo koja kompanija koja ima kontrolu nad bankom', a obvezna je registrirati se kod Vijeća guvernera Federal Reserve Systema - Fed). Taj potez omogućavao je ne samo pristup namjenskom fondu od 10 milijardi dolara iz TARP-a, nego i pregrštu drugih, manje sumnjivih, poreznih odnosno javnih fondova - među kojima je najvažnije spomenuti mogućnost posudbe, uz popust, iz Saveznih rezervi (Fed-a). Do kraja ožujka Fed je u sklopu novih bailout programa posudio ili izdao najmanje 8,7 trilijuna dolara, a zahvaljujući neshvatljivom zakonu koji Fed-u omogućava blokadu većinu kongresnih zahtjeva za revizijom, većina podataka o iznosima i primateljima tih 'posudbi' je potpuno nepoznata.

Pretvaranje u bank-holding kompaniju ima i druge prednosti: Goldmanov glavni revizor sada je Fed New Yorka, a njegov je predsjednik u vrijeme restrukturiranja bio Stephen Friedman, bivši supredsjedatelj Goldman Sachsa. Friedman je tehnički kršio politiku Fed-a ostajući na poziciji u Goldmanu u vrijeme dok je navodno nadgledao banku, no problem je riješio isposlovavši vladinu 'ispričnicu' za sukob interesa. Friedman se nakon restrukturiranja trebao odreći i svog udjela u Goldmanovim dionicama, ali zahvaljujući 'ispričnici' dobio je dozvolu da kupi dodatnih 52 tisuće dionica čime je podebljao svoj račun za oko 3 milijuna dolara. Iako je Friedman odstupio s pozicije predsjednika Fed-a New Yorka u svibnju, problem nije nestao jer ga je na toj poziciji zamijenio William Dudley - još jedan čovjek iz Goldmana.

Poruka cijele priče - spašavanja AIG-a, hitrog odobravanja restrukturiranja i pristup fondovima TARP-a - je da kada je u pitanju Goldman Sachs, slobodno tržište uopće ne postoji. Američka vlada je dopustila propast drugih igrača na tržištu, ali ni pod kojim uvjetima ne dopušta pad Goldman Sachsa. Njegovo prisustvo i status na tržištu postao je jasna deklaracija vrhovne privilegije. "U prošlosti to je bila implicitna prednost. Sada se više radi o eksplicitnoj prednosti", komentirao je Simon Johnson, profesor ekonomije na MIT-u i bivši dužnosnik MMF-a, koji je cijeli bailout usporedio s divljim kapitalizmom kakav se susreće u državama 'Trećeg svijeta'.

Kada se bailout 'zakotrljao', Goldman je nastavio s uobičajenim poslovanjem smišljajući nemoguće zamršenih shema lešinarenja američkog trupla do poslijednjeg dostupnog dolara. Jedan od prvih poteza u post-bailout eri bilo je diskretno 'guranje' kalendara u kojem banka prijavljuje prihode, čime je prosinac 2008. - sa 1,3 milijarde dolara bruto gubitaka - u stvari obrisan iz službenih knjiga. U isto vrijeme banka je prijavila vrlo sumnjiv prihod od 1,8 milijardi dolara u prvom kvartalu 2009. - u kojem se navodno nalazi i onog duga od AIG-a plaćenog poreznim novcem. "Potpuno su izmuljali rezultate za prvi kvartal. Sakrili su gubitke, a onda novac iz bailouta proglasili profitom", rekao je jedan anonimni menadžer.

Još dvije brojke se istuču u tom čudesnom prvom kvartalu. Banka je isplatila začuđujučih 4,7 milijardi dolara bonusa i kompenzacija u prva tri mjeseca 2009. godine što je povećanje od 18 posto u usporedbi s prvim kvartalom 2008. Navukla je još 5 milijardi dolara izdavanjem novih dionica gotovo odmah nakon objavljivanja rezultata za prvi kvartal. Kada se stvari zbroje dolazi se do zaključka kako je Goldman u načelu posudio 5 milijardi dolara za dužnosničke plaće usred globalne ekonomske krize, čijem je nastanku pripomogao, i to tako što je namještenim podacima u knjigama navukao nove investitore samo nekoliko mjeseci nakon što je dobio milijarde poreznog novca iz bailouta.

Što je još ljepše, Goldman je sve to izveo taman prije nego je vlada objavila rezultate 'stress testa' (Supervisory Capital Assessment Program - službena procjena kapitala banaka od strane Fed-a i saveznih revizora kojom se utvrđuje mogućnost opstanka na tržištu tijekom recesije) banaka koje su trebale otplatiti posuđena sredstva iz TARP programa - što ukazuje na to da je Goldman točno znao što slijedi. Vlada je pokušala pažljivo orkestrirati povrat novca kako bi spriječila nastajanje novih problema bankama koje nisu bile u mogućnosti napraviti isplatu odmah. No Goldman je jedini spretno zaobišao sve probleme jasno dokazujući svoj 'insajderski' status. "Činilo se kao da točno znaju što i kada treba napraviti prije dolaska 'stress testa', za razliku od svih drugih koji su to saznali tek naknadno. Vlada je izjavila kako 'da bi se otplatila sredstva iz TARP-a morate se zadužiti na najmanje pet godina bez osiguravanja sredstava kod FDIC-a (Federal Deposit Insurance Corporation)', a Goldman Sachs je napravio upravo to tjedan ili dva prije najave", rekao je Michael Hecht, izvršni direktor JMP Securitiesa.

A evo i epiloga. Nakon odigravanja važne uloge u četiri povijesne bubble katastrofe, nakon 'pripomaganja' nestanku 5 trilijuna dolara s NASDAQ-a, nakon uvaljivanja tisuća 'otrovnih' hipoteka mirovinskim fondovima i gradskim upravama, nakon pomoći rastu cijena nafte na 147 dolara po barelu i guranju 100 milijuna ljudi u svijetu preko ruba gladi, nakon grabljenja desetaka milijardi poreznih dolara u bailoutu što im je osigurao bivši direktor, što je Goldman Sachs vratio građanima SAD-a u 2008. godini?

Četrnaest milijuna dolara.

Toliko je poreza banka platila tijekom 2008. godine, što je porezna stopa od ravno - 1 posto! Banka je te godine isplatila više od 10 milijardi dolara benefita i kompenzacija, ostvarila dodatni profit od preko 2 milijarde dolara - a u državnu riznicu je uplatila manje od trećine iznosa koji je prebacila jednom od svojih direktora, Lloydu Blankfeinu, koji je te godine zaradio 42.9 milijuna dolara.

Kako je to moguće? Prema Goldmanovom godišnjem izvješću, niske stope poreza uvelike su poslijedica promjena u 'geografskoj raspodjeli profita'. Drugim riječima, banka je novac seljakala tako da većinu profita službeno ostvari u zemljama s niskim stopama poreza. Zahvaljujući mutnom američkom korporativnom poreznom sustavu, kompanije kao što je Goldman mogu poslati zaradu van zemlje i odgađati njeno oporezivanje u nedogled, a u isto vrijeme mogu unaprijed tražiti i dobiti povrat poreza koji još nije naplaćen. To je razlog zbog kojega svaka korporacija čiji su knjigovođe samo povremeno prisebni, može pronaći način da poreze svede na krajnji minimum. Izvještaj GAO-a (Government Accountability Office), pokazuje kako između 1998. i 2005. oko dvije trećine svih korporacija koje rade u SAD-u, nije platilo niti cent poreza.

Takve informacije vrijedne su ekstremno bijesnih reakcija, ali nakon što je Goldman objavio svoje post-bailout porezno izvješće, nitko nije rekao ništa. Jedan od rijetkih komentatora te opscene situacije je predstavnik Lloyd Dogget, demokrat iz Texasa i član House Ways and Means Committeeja koji je sve sažeo u rečenicu: "Desnom rukom su prosili novac iz bailouta, a lijevom ga skrivali 'offshore'."