Odgovor mladih na potrošačko društvo

"Skromnost". "Primjerenost". Svaku od ovih natuknica ispisuju kitnjastim slovima na plakat. Lisa razmišlja o tome što bi se još moglo dodati. Zajedno s ostala 23 sudionika radionice traži odgovore na jedno veliko pitanje: koliko je čovjeku dovoljno?

Održivost postaje in

Subota je ujutro, nešto iza 11 sati. Lisa je danas mogla ostati dugo u krevetu i naspavati se. Umjesto toga je ustala rano i u Münsteru sjela na vlak za Dortmund. Na jednoj ploči postavljenoj pred ulazom stoji geslo radionice: "Godine izobilja su prošle". Lisa ih zapravo nikada baš nije iskusila na vojoj koži. Ona ima 29 godina, studira zemljopis i uspijeva spojiti kraj s krajem radeći čitav niz sitnih poslića. "Ja sam bogata, ali nemam puno novca", kaže smijući se. Odjeću koju nosi dobija na poklon ili je razmjenjuje s drugima. Svoj zadnji odmor je provela stopirajući po Francuskoj.

Sam svoj majstor

I Niko Paech svjesno se odriče luksuza. Nema mobitel niti automobil. Kad ga čovjek pita kada si je i što zadnji put kupio, mora malo razmisliti. I onda mu pada na pamet odgovor: "Jedan rabljeni CD". Paech je profesor na Sveučilištu u Oldenburgu i putuje s predavanja na predavanje boreći se tako protiv diktata gospodarskog rasta. "Imamo samo jedno tijelo i ne možemo stalno raditi više. A ipak stalno kupujemo sve više i više. S kojim pravom, zapravo?", argumentira. Paech ima osjećaj da mnogi mladih ljudi danas temu održivosti shvaća puno ozbiljnije nego što je ikada prije bio slučaj. "Ali njih nema baš jako puno", dodaje. Održivost je posljednjih godina postala popularna tema. Površna ekološka svijest formira moderni lifestyle. Ali piti Bionadu (popularno "lifestyle" bezalkoholno piće u Njemačkoj, ekološki proizvod op.ur.) nije dovoljno da bi se "izliječio" naš sustav, kaže Paech. Moralo bi se, objašnjava, jednostavno manje trošiti jer se samo odricanjem sačuvati resursi.

Jedan od onih koji svjesno žive slijedeći ovaj princip i koji u Paechovim stavovima nalazi inspiraciju je Thomas Forbiger. Taj 35-godišnjak i vodi ovu radionicu. Kada na početku priča o nematerijanoj vrijednosti novca, svi ga sudionici gledaju s nerazumijevanjem. Ima problema uvjeriti polaznike u nevažnost sustava u kojemu živimo. Pritom ih zapravo želi motivirati, uvjeriti da svatko može nešto promijeniti. Kao i on sam: Thomas se samouvjereno odlučio protiv klasičnog posla od devet do pet. "Kada zbrojim sve svoje poslove, dolazim na maksimalno pola radnog vremena", kaže. Na taj način ima više vremena popravljati stvari ili ih sam praviti. Ili u vrtnom kolektivu raditi na polju. "Radi se o tome da vas snabdijevaju drugi, da s novcem koji zarađujete kupujete stvari koje ne možete sami stvarati. To pokušavam ograničiti koliko god je moguće i tako postajem neovisan o krizama."

Ako ne trošiš, postaješ autsajder

Kratka pauza za polaznike seminara. Oni se okrepljuju ekološkom čokoladom i orasima s pečatom Fair Tradea. Imaju puno tema za diskusiju. I Jesko Götting pozorno sluša. Taj 21-godišnjak uči za stolara i odnedavno se zanima za ovu temu. On je prilično pragmatičan: "Odvajati smeće i tu i tamo ostaviti auto parkiran pred kućom - to smatram ispravnim, ali ne bih se odrekao nekog dalekog putovanja, recimo u Aziju, zato što na njega treba otići avionom.

"Većina učesnika seminara koji sjede nasuprot Thomasu tek su prešli dvadesetu. Marleen Schwarze je najmlađa od njih. Ta 18-godišnjakinja još ide u školu i iduće godine će polagati maturu. "U školi ne učim ništa od onoga što me stvarno zanima. Zato sam došla ovamo", kaže. I zato što se nada da će ovdje sresti istomišljenike. Jer u svojoj školi Marleenu drugi učenici često je čudno gledaju. Ona nema smartphone, ne nosi nove modne kreacije i kada drugi jedu fast-food, ona radije posti. "Time sama od sebe radim autsajdera", priznaje. Imaju li ljudi u Njemačkoj dovoljno? "Ne dovoljno - previše!", smatra Marleen.

"Mi smo ovisnici!"

A upravo su zrakoplovi veliki neprijatelji klime, kaže profesor ekonomije Niko Paech: "To je najveći potrošački problem mladih ljudi - uz elektroničke uređaje i pakovanja za jednokratnu uporabu." Na tom polju mladi ljudi u pravilu nisu spremni za odricanja. Paech ne gaji nadu da će jednoga dana promjena načina razmišljanja širokih masa dovesti i do promjene sustava društva u kojemu živimo. "Ali ne šteti o tome pričati", primjećuje. Konačno je, zaključuje on, to uvijek pitanje discipline s kojom uspijevamo ograničiti neke stvari: "Ovisni smo o konzumu. Pravi 'džankiji'. A 'džankiji' ne poduzimaju ništa protiv dilera.