Nikaragvanska vrata između Atlantika i Pacifika

Predsjednik Nikaragve Daniel Ortega je osobno otvorio gradilište novog kanala između Pacifika i Atlantika koji će prolaziti kroz njegovu zemlju. To je "ispunjenje stoljetnog sna" i "golemi božićni poklon" za stanovništvo Nikaragve, smatra predsjednik Ortega.

Po dimenzijama, riječ je bez ikakve sumnje o golemom projektu: kineska tvrtka Hong Kong Nicaragua Canal Development (HKND) će uložiti 40 milijardi dolara i već za pet godina, 2019. bi novom prometnicom trebali prolaziti prvi brodovi. On bi trebao biti mnogo duži od Panamskog kanala i prostirati se na čak 278 kilometara. Ali dok Panamskim kanalom mogu prolaziti samo brodovi ograničene širine i gaza, nikaragvanski bi trebao biti mnogo dublji i širi tako da njime mogu prolaziti i praktično najveći brodovi koji danas plove morima.

Nikaragva spada među najsiromašnije zemlje na svijetu tako da se tamošnja vlada nada golemom gospodarskom poticaju: već na početku bi time trebalo biti stvoreno 50 tisuća radnih mjesta, a to nipošto nije kraj. Jer kineski koncesionar ne planira samo gradnju kanala, nego i jedne zračne luke, hotelskog naselja i gospodarskog područja za energetsku i metaloprerađivačku industriju.

"Samo da se nešto gradi"

Tako i Zhu Xiaoya pred kompanijom HKND tvrdi kako će kanal biti "pokretač za blagostanje tamošnjeg naroda". A tamošnje stanovništvo ljuto treba takav "pokretač". Na atlantskoj strani, kanal bi trebao izlaziti kod mjesta Bluefields. To je najveći grad Nikaragve na istočnoj obali, ali to tamo ne znači osobito mnogo. Smješten je praktično usred pustoši, do njega ne vodi praktično nikakva cesta. Zgrade su oronule, ljudi nekako preživljavaju od ribarstva, nešto trgovine i turizma.

"Sve što pomaže našoj zemlji, mislim da je dobro", kaže nam jedan stanovnik Bluefieldsa. "Tako će nastati radna mjesta za našu omladinu. Ovdje nema gotovo ničega." Ali drugi stanovnik mu proturječi: "Ne mislim da ćemo mi imati koristi od toga. Vlada je to tako jednostavno odlučila, bez da je pitala ljude. Ali trebala je pitati."

To je svakako jedan razlog kritike novog kanala koji se čuje u Nikaragvi. Pregovori sa kineskim konzorcijem su se uglavnom vodili u tajnosti i stanovništvo nije sigurno da će ikad saznati sve detalje, na što se obavezala vlada Nikaragve. Na papiru, Nikaragva ostaje većinski vlasnik sa 51%, 49% pripada kineskom partneru. Zajamčeno mu je pravo korištenja u slijedećih 50 godina, ali on se bez posebnih dogovora može produžiti za još 50 godina.

S druge strane, HNKD može sa svojim udjelom praktično činiti što hoće, čak i prepustiti ga kineskoj državi koja ionako sve više širi utjecaj po južnoameričkom kontinentu. To pak nagoni na oprez i potencijalnog glavnog korisnika Nikaragvanskog kanala: Sjedinjene Američke Države. Naime, osim što bi mu kapacitet trebao biti veći od Panamskog, Nikaragvanski kanal je mnogo bliži Sjedinjenim Američkim Državama koji ga tako može koristiti za "domaći" promet, kao najbržu pomorsku rutu koja bi povezivala istočnu i zapadnu obalu SAD.

Ekološki i sociološki tsunami

To je bio i jedan od glavnih razloga za Nikaragvu kad se svojedobno, prije više od jednog stoljeća, razmišljalo o gradnji kanala između Atlantika i Pacifika. Na koncu je izbor pao na Panamu gdje je udaljenost između oceana manja, ali Nikaragva ima još jednu golemu prednost: Nikaragvansko jezero.

Zapravo trećina trase Nikaragvanskog kanala bi vodila preko Nikaragvanskog jezera (na naslovnoj fotografiji) i to je drugi, možda još veći problem koji brine stanovnike Nikaragve. Naime, to je jedno od najvećeg spremišta pitke vode na čitavom kontinentu i golemo je pitanje, da li će voda tog jezera ostati pitka ili barem donekle čista kad bude dio kanala. Uopće, gradnja kanala će zahtijevati upravo gigantske intervencije u krajolik Nikaragve: trebat će se promijeniti oko 4 tisuće kvadratnih kilometara gdje moraju nestati i prašume i zaštićeni parkovi prirode.

Neće samo morati nestati flora i fauna, nego i ljudi: najmanje 120 tisuća ljudi će biti pogođeni mjerama prisilnog preseljenja i oduzimanja zemljišta. Čitava plemena indogenog stanovništva će vjerojatno morati napustiti svoja staništa, makar je već uloženo više od 20 tužbi protiv odluke parlamenta Nikaragve za gradnju ovog kanala.

Ali odluka o gradnji kanala je očito pala s najvišeg mjesta i njemačka sociologinja Anika Oettler ima dojam da tamošnji predsjednik Ortega upravo ovim kanalom želi učvrstiti svoju političku moć i Nikaragvu uvesti u važne zemlje regije - makar se praktično uvelike mora odreći suvereniteta nad područjem kanala. No Nikaragva sama nema niti izdaleka dovoljno novca da se upusti u ovakav projekt: 40 milijardi dolara je više nego tri BDP-a te zemlje.