Nekada u paketima, danas u vrećicama - who cares?

Berlin. Jedna mlada žena staje u dugi red. Oni koji u njemu čekaju izgledaju umorni i gladni, ali s nadom iščekujući ono što bi trebali dobiti. 1949. je godina, a mlada žena se zove Anita Stapel. I ona, kao i svi drugi u redu, čeka paket CARE u bombama razrušenom Berlinu. Kada ga konačno ima u rukama, tada 20-godišnja Njemica je presretna. "Dobila sam taj paket i nisam mogla vjerovati", prisjeća se danas 87-godišnja Anita Stapel: "Bile su to sve stvari koje nismo imali." Šećer, brašno, milijeko u prahu, čak i jedna kobasica, neka vrsta salame. "Pravi zgoditak na lotu", smije se starica.

Trudna i gladna

Mjesecima prije toga je, u već poodmakloj trudnoći, stalno bila gladna. Nakon što je Moskva izolirala Berlin, u grad je stizalo sve manje namirnica. "Bila su to, na žalost, vrlo loša vremena. Nije bilo ničega svježeg za jesti. Samo suhi krumpiri, nešto malo kruha i masti. Nije bilo ničega što je potrebno za zdravu prehranu", priča Anita Stapel.

Nakon što je rodila sina, imala je još samo 48 kilograma. Jedan liječnik se sažalio i stavio je na listu onih koji bi trebali dobiti CARE-paket. "To je, naravno, značilo gozbu, ali kako smo mi bili naviknuti raspoređivati zalihe, tako ni robu iz paketa nismo pojeli za dva dana, nego smo je rasporedili na više dana."

Prehrambene namirnice kojima su se Anita Stapel i njezina obitelj danima hranili poslali su donatori iz SAD-a. 27. studenog 1945., samo nekoliko mjeseci nakon kraja Drugog svjetskog rata, 22 američka humanitarna društva su osnovala privatnu humanitarnu udrugu Care. Ona je pomagala stanovništvu ratom razorene Europe, među kojim je bilo jako puno osiromašenih, ranjenih i protjeranih. Vrlo brzo i stanovništvu nekadašnjeg ljutog neprijatelja Njemačke.

Solidarnost s dojučerašnjim ratnim neprijateljem

"Ta akcija je bila izraz velike solidarnosti i dala je vrlo važan doprinos pomirenju nakon rata", kaže Karl-Otto-Zentel, direktor ogranka Care-a u Luksemburgu i Njemačkoj, jednog od 14 diljem svijeta: "Ona je primjer da se može praviti razlika između režima i ljudi. Humanost mora uvijek ostati u prvom planu."

I Irmgard Kruse je bila beskrajno zahvalna za pomoć nekadašnjih ratnih neprijatelja iz SAD-a. Ona je kao trogodišnjakinja 1945. pred Crvenom armijom pobjegla iz Swinemündea koji se danas nalazi na poljskom teritoriju. "7. svibnja sam bila u Lübecku, 8. je proglašena kapitulacija", prisjeća se Kruse u razgovoru za DW. Kao najmlađe od četvoro djece odrastala je kao izbjeglica u poslijeratnoj bijedi. "Živjeli smo, spavali, jeli i išli na zahod u jednoj jedinoj sobi. Skupljali smo, doduše, voće koje bi palo s voćki, ali nismo imali ni grama masti ili mesa", priča.

U studenom 1946. njezina obitelj je dobila prvi CARE-paket. U njemu je, osim prehrambenih namirnica, bila odjeća za djecu, šarenija i ljepša od svega što su do tada vidjeli. U džepu jedne jakne je bila ceduljica s adresom obitelji koja je donirala pomoć. "Brzo smo uspostavili kontakt i 1969. godine smo ih čak upoznali. Bili su došli u Njemačku. Od onda imamo vrlo prisne veze s tom obitelji. Kao da smo rodbina", priča nam Irmgard Kruse.

Vrećice umjesto paketa

Danas, 70 godina nakon svog osnivanja, humanitarna organizacija Care i dalje pomaže ljudima u nevolji, u međuvremenu u 90 zemalja. Na primjer i uzduž Balkanske rute. Ne paketima, kao nakon Drugog svjetskog rata, nego vrećicama u kojima izbjeglice dobivaju ono najpotrebnije, na primjer dječju kašicu i higijenske uloške.

"Rekao bih da je 2015. naš rad još važniji nego 1945.", rekao je direktor Care-a Zentel u razgovoru za DW: "Jer onda je rat bio završen i obnova je bila počela. Sada imamo ratove diljem svijeta, kao u Siriji, kojima se kraj ne nazire. To su katastrofe koje stalno traju." Klasični CARE-paket se sve manje koristi. Organizacija Care želi radije pomoći ljudi tako što će ih naučiti kako si sami mogu pomoći i koncentrira se u svom radu na potporu ženama i djevojčicama.

Život Anite Stapel je nakon rata krenuo dobrim putem. Ostala je u Berlinu i sa svojim mužem je ostvarila blagostanje. Sudbina joj je, kaže, bila naklonjena. "I danas još rado doniram, jer znam što znači gladovati. Paket Carea je za mene bio veliki poklon. Kao Uskrs, Božić i Nova godina u jednom danu", kaže ova 87-godišnjakinja.