Neizlječivi nogometni pacijent

Bilo koji Amerikanac koji je živio 22. studenog 1963. godine dobro znade gdje je bio u trenutku kada je ubijen John Fitzgerald Kennedy. Svaki pošteni navijač hrvatske nogometne reprezentacije pamtit će do kraja života sve što se događalo one večeri u Beču, kada se nekih dvije minute smatralo da će Hrvatska igrati u polufinalu.

Dakle, gdje sam bio i što sam radio tih trenutaka? Kad je Ivan Klasnić zabio gol, klečao sam i udarcima šakama po podu izbio sam nekoliko parketa od oduševljenja. Netko je izračunao da su naši na terenu slavili pobjedu minutu i petnaest sekundi, umjesto da se spreme za protuudar Turaka. Koji najbolje igraju u najkritičnijim momentima. Takvo nenormalno egzaltirano stanje u svih potrajalo je kratko, jer kad je Semih stisnuo loptu pod gredu, točno u 23:21:04 sati prijatelju sam poslao SMS kratkog teksta: Gotovo je. Znao sam da se Bilićeva djeca ne mogu oporaviti i da još nisu sazrela za ovako prokleto teško iskušenje. Uostalom, jedanaesterce nikad ne gledam, to nije nogomet nego hazard. Smatram da bi u slučaju vječnog neodlučenog rezultata trebalo igrati novu utakmicu kao nekad, pa bi prvenstvo trajalo dva mjeseca. Naravno, istog trenutka pao sam u duboku depresiju, zaklevši se po 435. put u životu da više nikad neću pogledati niti jednu utakmicu u životu. Koje li prokleto gubitničke balkanske priče. Takvih sam se nagledao u životu.

Infantilno ruganje protivniku

Sljedeće večeri, međutim, već sam bio ispred ekrana, gledajući jednu od najboljih igara jedne momčadi na velikim natjecanjima, onu u kojoj su se Rusi iživljavali nad dotad strašnim Nizozemcima. Rusi su mi stavili melem na najljuću ranu. Gledao sam prije godinu dana na Maksimiru kako ih naši sistematično razvaljuju ali bez rezultatskog učinka, iako s ovakvim novim, Gus Hiddinkovim monstruoznim nadljudima, objektivno ne bismo imali šanse. Rusima su na stadionu klinci sa sjevera pjevali u ritmu ‘Je….o vam majku komunističku, komunističku’. Kojih li zdravih tupana. 

No poanta svega je da ovdje želim zapravo uputiti poluotvoreno pismo dr. Slavku Sakomanu: Pa doktore, čuo sam da ste uspješni u tretiranju ovisnika. Stoga, možda, ovaj, imate li kakav mali lijek za mene? Jer ja sam doktore, potpuni ovisnik o nogometu. Otkako sam krajem ljeta 1978., gledao utakmicu Dinamo-Trepča (Kosovska Mitrovica), s rezultatom 4:0, pred 40.000 ljudi, traje moja želja da u svom životu oslobodim vrijeme posvećeno nogometu. Tako bih se više posvetio najbližima, gledanju filmova i čitanju knjiga, recimo. Ali nešto mi baš i ne ide to od ruke.

Utvaram si međutim, kako bi rekao Ćiro, da se moje poimanje nogometa malo razlikuje od onog kako ga vide nogometne mase. Naime, najviše od svega volim kraj utakmice, kada se igrači pozdrave kao rod dođeni, izmijene dresove i kada se bilo koja pobjednička ekipa zahvali suparniku i čestita mu na porazu. Ne podnosim infantilno ruganje protivniku, u čemu su se naši mediji ovih dana pokazali svjetskim prvacima. U sportu se općenito najviše radi o tome da treba biti velik u pobjedi i porazu. Nisam siguran da bismo u slučaju pobjede reagirali sportski poput turskog golmana Rustua koji je nakon utakmice obišao sve naše igrače i gotovo ih izljubio. Dapače, mislim da je naše društvo u ovom trenutku manje zrelo čak i od turskog, te da zbog toga još nismo zaslužili plasman u polufinale. Baci Turke da se igramo? Naravno.

Šokantno je stanje većeg dijela naše javnosti koja je Euro poimala kao poligon za iživljavanje kolektivističkih kompleksa, za liječenje općenitog nacionalnog neuspjeha u odnosu na jače i pametnije. Uvjeren sam da smo zbog toga kažnjeni, jer je stanje na trenutke postajalo posve maligno. Tako je u našim novinama objavljena vijest o tome da su turske vlasti zamolile građane da ne slave pobjedu pucnjavom. Doista bizarno. Inače se kod nas nikad ne puca iz vatrenog oružja. To rade samo u primitivnim zemljama.

Obožavam Bilićevu momčad baš onoliko koliko prezirem dio javnosti koja nogomet shvaća na nakaradan način.

Uopće mi nije bilo krivo što smo ispali baš od Turaka, jer se divim njihovoj hrabrosti i upornosti, kao i većina nogometnog svijeta. Posebno zato jer nisu likovali kao manijaci, već su se sportski radovali pobjedi. Koliko god sam bio prokleto tužan radi ispadanja naših, toliko mi je drago što više neću morati slušati i gledati ono što najviše prezirem u nogometu i sportu općenito: Arogantan odnos prema drugim momčadima i nacijama. Koliko je u novinama bilo morbidnih iživljavanja nakon pobjede nad Nijemcima, u stilu ‘neka se grizu’. Koliko je idiotskih šovinističkih štoseva na televiziji smislio Rene Bitorajac, koliko su Lana Jurčević i izvjesna Marina Parlov bile zastrašujuće isprazne u revijalno sportskim emisijama, koliko je bilo nehumano morbidnih reklama u općoj marketinškoj histeriji stvorenoj u vezi Eura, koliko puta su Saša i Božo Sušec ispred imena protivničkih igrača stavili pokaznu zamjenicu ‘taj’ kako bi ih omalovažili.

Podalje od muljatora

Na Guardianovom nogometnom forumu često čitam reagiranja istinskih fanova, ovisnika nogometne igre poput mene. Ljudi iz cijelog svijeta tamo znalački razmjenjuju mišljenja. Kada se vrlo rijetko pojavi neki tip s primitivnim rugalicama protivniku, tako ga dobro ‘operu’ i ismiju da siromahu više nikad ne padne na pamet uzeti tipkovnicu u ruke. Nema tu malignih navijanja za Turke protiv Hrvata, za Nijemce protiv Srba, ili za Ruse protiv Hrvata , uvriježenih na ovdašnjim internetskim forumima ili na ulicama Mostara i Bugojna.

U tom svom čudnom poimanju nogometa, želim na kraju naglasiti da: 1. ipak odustajem od svoje zamolbe dr. Sakomanu 2. iako mislim da je taktika protiv Turske bila malo ziheraška te je njome promašena bit naše momčadi, hoću istaknuti da obožavam momčad Slavena Bilića baš onoliko koliko prezirem neke naše javne djelatnike i dio navijača koji nogomet shvaćaju na poprilično bolestan i nakaradan način.

Glavna Bilićeva zadaća, kako on to često naglašava, i dalje je da njegove igrače ‘ne prebaci pamet’, da ih drži podalje od muljatora svih vrsta, da ostanu ovako neiskvareni, mladi, fino odgojeni, fantastično talentirani i lijepi što duže.

Želim im da osvoje prokleto Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Međutim, ako se to kojim slučajem ne dogodi, ostat ću i dalje uz njih, baš kao i onih bijednih tristotinjak navijača koji su ih dočekali u Sheratonu, iako su zaslužili da ih dočeka cijela zemlja. Ne zaboravimo, 10. rujna na Maksimiru je novo veselje: Dolaze Englezi.