« Svijet
objavljeno prije 10 dana i 17 sati
STVARNO?

Nehumanitarna svakodnevica u humanitarnim organizacijama

Amnesty International će promijeniti svoj način rada, prije svega u ophođenju prema svojim radnicima – vještačenje je pokazalo da u toj humanitarnoj organizaciji vlada nezdrava radna klima. I da Amnesty nije izuzetak

Što se tamo stvarno događa?
Što se tamo stvarno događa? (Arhiva)
Više o

humanitarne organizacije

,

Amnesty International

Organizacija koja se zalaže za dobro u svijetu opet se našla u negativnim udarnim vijestima. U srijedu se saznalo da Amnesty International mijenja svoje rukovodstvo. Glavni tajnik Kumi Naidoo je najavio da će petoro od sedmoro članova Generalne direkcije do listopada podnijeti  ostavke.

Pozadina svega je neovisni izvještaj koji je ova organizacija za ljudska prava naručila nakon što su prošle godine jedan dugogodišnji član organizacije kao i jedna praktikantica počinili samoubojstvo. U oproštajnom pismu, spomenuti član je govorio o nepodnošljivom pritisku na poslu. Još i prije objavljivanja vještačenja u februaru Naidoo je najavio konzekvence.

U izvještaju se govori o „otrovnoj" radnoj klimi, obilježenoj neuobičajeno velikim stresom, „mobingom i javnim ponižavanjem kao instrumentom rukovođenja", nepovjerenju, izostanku priznanja za dobar rad, i lošoj dinamici odnosa između rukovodstva i službenika („mi protiv njih"). Zaposleni izvještavaju i o zloupotrebi položaja i diskriminaciji. Gotovo 40 posto od 475 ispitanih navelo je da je radeći za Amnesty steklo fizičke ili psihičke probleme. Neka nastojanja organizacije da poboljša raspoloženje zaposlenih su bila „ad hoc, reaktivna i izolirana".

Interni problemi sve više u fokusu

Interni problemi Amnestyja su možda ekstremni - ali i druge nevladine organizacije su na meti kritika.

U jednom neovisnom izvještaju o uvjetima rada u britanskoj NVO Oxfam objavljenom u siječnju, također se govori o zatrovanom radnom okruženju - zaposleni govore o rasizmu, elitizmu, mobingu i krutim hijerarhijama. U oktobru je objavljena i neovisna ekspertiza o uvjetima rada u britanskoj humanitarnoj organizaciji Save the Children. 28 posto ispitanih su naveli da su doživjeli maltretiranja ili diskriminaciju.

„Ono što me često zbunjivalo jeste diskrepancija između imidža organizacija za koje sam radila i zatrovane atmosfere u njima", napisala je prošlog ljeta za list Guardian britanska novinarka i bivša humanitarna radnica Saista Aziz. Ona dodaje da je za vrijeme svog humanitarnog rada bila „izložena najgorim formama rasizma, seksizma i seksualnog uznemiravanja" i da su se humanitarne organizacije „predugo koncentrirale na njihovu dobrotvornu sliku u svijetu a da se nisu htjele baviti i tamnom stranom svega".

„Visoka cijena" posla

To što tako loši uvjeti za rad vladaju baš u humanitarnim organizacijama, može imati mnogo uzroka. Neki su možda skriveni u samoj prirodi humanitarnog rada. Onaj tko je stalno suočen sa zlodjelima, u opasnosti je da doživi „sekundarnu traumu" kako to piše u vještačenju o Amnestyju. „Kada svakog dana gledate što ljudi jedni drugima čine, to ima visoku cijenu", citira se u izvještaju jedan od službenika: „Počeo sam sanjati noćne more u kojima se osjećam nesigurno, gdje me muče i ubijaju".

Riječ je o radu u kojemu stres spada u rizik posla. Onaj tko redovito radi s protokolima o mučenju, mora dobiti socijalnu podršku, kaže Maggie Schauer. Ona rukovodi Centrom za psihotraumatologiju Sveučilišta u Konstanzu. Pomagači nerado pokazuju da su ranjivi i u slučaju potrebe se radije povjeravaju ljudima s kojima mogu razgovarati na istoj razini nego eksternim kontrolorima. Zato je važno da „suradnja na poslu bude dobra, da se kolege međusobno podržavaju". Radna klima mora biti takva „da se ljudima pokazuje da se njihov rad cijeni", prenosi ova istraživačica trauma. Upravo kao da u Amnestyju i drugim humanitarnim organizacijama nije slučaj.

I dok je ponuda za humanitarce koji su direktno traumatizirani „vrlo razvijena", svijest o indirektnoj trumatizaciji kao da „još nije dovoljno rasprostranjena", kaže Heike Spielmans, šefica Saveza za razvojnu politiku i humanitarnu pomoć (VENRO), koji zastupa interese oko 140 nevladinih organizacija u Njemačkoj.

„Kult mučenika"

Spielmans smatra da veliki stres može biti posljedica idealizma koji gaje mnogi humanitarni radnici. Tako se u vještačenju za Amnesty citira jedan član tima koji govori o „kultu mučenika" u organizaciji. „Ljudi koji rade svoj posao s velikim uvjerenjem poneki put moraju biti zaštićeni od sebe samih", kaže Spielmans, „to je posao voditelja. Baš među mladim ljudima to može dovesti do toga da ne paze dovoljno na sebe."

To slično vidi i psiholog specijaliziran za rad i organizaciju Wladislav Rivkin sa Sveučilišta Aston u Birminghamu - i ukazuje na fenomen „prekomjernog vezivanja uz organizacije u kojima se pojedinci izrabljuju. Ako se to dogodi, možemo očekivati negativne efekte na psihičko zdravlje".

I opet: moć

Pojam koji je vrlo čest u analizama radnog okruženja u organizacijama Amnesty, Oxfam i Save the Children, jest moć: „zloupotreba moći", „hijerarhija moći", „negativna dinamika moći" - to su fenomeni koji već dugo postoje u crkvi, politici, privredi i udrugama. To što nevladine organizacije zbog važnosti svog rada često važe kao moralne instance, ne čini ih imunim na ovakve probleme.

„U osnovi se mora reći da oni koji rade za humanitarne organizacije zajedno sa svojim rukovoditeljima nisu bolji ljudi od drugih", kaže šefica VENRO Heike Spielmans. „Smatram da ima mnogo tema s kojima se mora postupiti oprezno - sprovode li nevladine organizacije same ono što zahtijevaju od drugih". Tu je velika odgovornost na vodećem kadru. „Stvaranje organizacijske kulture koja počiva na poštovanju nije nešto što se samo po sebi razumije - pa ni među ljudima koji rade za NVO".

Doduše, problematično je to što mnoge humanitarne organizacije zbog svoje ovisnosti moraju paziti na troškove uprave i nemaju mnogo mogućnosti za financiranje drugih stvari, na primjer, za dalje školovanje svojih radnika.

Bijeg u normalnost

Ipak, naručivanjem neovisnih istraživanja, humanitarne organizacije su učinile prvi korak u smjeru veće transparentnosti. VENRO je 2018. godine donio obavezujući kodeks za svoje članove. Tu se, između ostalog, preporučuje angažiranje neutralnih ovlaštenih osoba kojima se službenici mogu obratiti. Nevladine organizacije su se obavezale na „stvaranje okruženja gdje se aktivno vodi borba protiv zloupotrebe moći koja im je povjerena".

I savjetnička tvrtka koja je radila izvješće za Amnesty, predložila je brojne mjere za poboljšanje situacije: „Najvažnije nam je da se naši radnici dobro osjećaju i to će ubuduće biti u središtu našeg rada", napisao je u siječnju glavni tajnik Amnestyja Naidoo.

Ako zaista bude tako, onda će druge branše uskoro moći mnogo naučiti od humanitarnih organizacija.

Piše: Helena Kaschel/DW
10.06.2019. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh