Kulturkampf u Hrvatskoj: u potrazi za izgubljenom ljevicom

Ratno-veteranski pokušaji zabrane niza ljevičarskih kulturnih festivala u Hrvatskoj ovog ljeta neodvojiv su dio novog općeg rasta desnice u toj zemlji. U svakom od slučajeva izravnog fizičkog konfrontiranja predstavnika braniteljskih udruga s festivalskim organizatorima i publikom, poput onih u Benkovcu i Šibeniku te Korčuli - koji se tek ima dogoditi, ali je otpor već najavljen - potonji su optuženi da svoje programe kreiraju kao „mrzitelji Hrvatske". Pritom braniteljima navodno prije svega smeta što za svoje "promoviranje inicijativa suprotnih hrvatskim interesima" dobivaju javni novac.

Tvrdnje o spornim programima nisu predstavnici veterana ni pokušali argumentirati, niti su se dali omesti prigovorima onih koji su očekivali takav prilog eventualnoj raspravi. Kao što je prokomentirao jedan od njih, došlo je drukčije vrijeme u kojem se oni sami mogu slobodnije ponijeti. Najveći dio medijskih komentatora je to pripisao efektu novijeg popuštanja vlasti prema upotrebi ustaškog pozdrava „Za dom - spremni!" u javnosti.

Kulturkampf - ne tek od jučer

No, mimo festivalskih organizatora, odgovor s ostatka ljevice na sve to bio je posve mlak, što nas je ponukalo na pitanje: zar ona danas postoji samo u kulturi? Ili je ima i drugdje, ali ju zasad desničari uspijevaju locirati samo na festivalima.

Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, procjenjuje kontekst tog svojevrsnog Kulturkampfa i nemoć ljevice u Hrvatskoj kao fenomen koji postoji otprije. „Recentni sukobi oko festivalskih rituala samo su posljednja epizoda konjunkturnog gubljenja snage i hlapljenja lijevih ideja iz političke arene", rekao je Duda za DW.

Na pitanje gdje se u Hrvatskoj može sresti ljevica on i sam navodi - eno je na festivalima. „Ona tamo razgovara, analizira, nudi argumente, glumi, pleše i pjeva", opisuje Dean Duda, „a zatim redovito slavi otvorenost u razmjeni mišljenja s bliskim i udaljenijim političkim pozicijama."

Po Dudi, društvena klima u Hrvatskoj je takva da se svaka lijeva ideja osjeća kao zalutali i bespotrebni gost, a njezini zagovornici u javnosti figuriraju poput marginalnih čudaka. Prebrisano je stoljeće njene borbe, stigmatizirana je i izbačena čitava tradicija. Usto liberalna identitetska politika prekriva onu lijevu i posve potiskuje temeljni sukob rada i kapitala, tvrdi on za DW. „I posve se slažem s recentnom tezom Marka Kostanića u tjedniku Novosti da su ljevici preostali uglavnom festivali."

Iritantna lijeva autokomunikacija

Duda se tu referira na jedan članak spomenutog autora s tezom o ključnoj funkciji navodnog ili realnog klasnog jaza koji određuje lakši nasrtaj braniteljskih desničara na kulturnjake, dok sama ljevica taj aspekt ne može vidjeti. „U taj je kut stjerana ili se u nj dobrovoljno iz egzistencijalnih razloga povukla ne znajući bolje nakon klasnog pomaka i gubljenja tradicionalne baze. I sad čak i ta benigna pozicija, nešto kao povremeni posjet cirkusa našim gradovima, čisti larpurlartizam u neku ruku, nervira desnicu", smatra ovaj profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

„Baš ta suzdržana, da ne kažem smjerna i pristojna, lijeva autokomunikacija iritira desnicu jer ova nije dovoljno taktički pametna da, nakon što je potiho zauzela sve institucije, dopusti bar festivalski karneval koji ionako ne razumije", procjenjuje Dean Duda.

On smatra da desnica nema nikakvu eksplicitnu vidljivost u proizvodnji kulturnog polja, već prije svega u njegovoj mirnoj ili nasilnoj regulaciji. No komplementarnim smatra i problem nedostatka lijeve vidljivosti na širem, općem planu, npr. u ekonomiji, zdravstvu ili ostalim društvenim sferama. Iz te neprisutnosti je onda teško pojasniti društvernu dinamiku i klasnu podjelu u društvu, naglašava Duda. "S druge strane", dodaje on, "teško je naći neki drukčiji model kulture od festivalske, dakle ne radi se tu samo o lijevoj praksi. Jedan od razloga jest dotrajalost modela nevladinih udruga, civilnog društva i pogona nezavisne kulture."

Ljevica nije pristupila nižoj klasi

Katarina Peović, profesorica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, nadovezuje se na isti medijski članak koji spominje Dean Duda. „Na sve što je Kostanić uočio", kaže ona za DW, „treba dodati da je riječ o klasičnom problemu ljevice čiji su pripadnici uglavnom pripadnici srednje klase ili kako je neki zovu, profesionalno-menadžerske klase: kulturnjaci, primjerice glumci, književni urednici, novinari, režiseri i glazbenici, a koji u domaćim okvirima, većina njih, nisu odradili ključnu zadaću."

„Oni, naime, nisu pristupili nižim klasama i neobrazovanima i počeli ih okupljati, organizirati, buditi, kaže Peović. "Često se u tim krugovima zagovara 'apolitičnost', nepripadanje nijednoj stranci, jer su sve označene kao leglo korupcije. No pravo djelovanje bilo bi upravo političko - i to političko organiziranje radničke klase, proletarijata, prekarijata, svih koji žive od svojeg, a ne tuđeg rada, koji ne žive niti od menadžeriranja tuđeg rada. Svih onih koji - ako ne rade - ne jedu", rekla nam je Peović uz opasku, da bi put bio vraćanje politici i političnosti, organiziranju u političkom smislu.

Mogućnost deustašizacije Hrvatske

Prema njezinu razmišljanju, takva organizacija je nužna ako ljevica želi mijenjati stvari, demokratizirati odlučivanje, donositi odluke koje idu u korist većine, a ne manjine. Ona napominje da je odlučivanje u kapitalističkom društvu takvo da se odluke donose u korist kapitala i kapitalista, pa - tko to želi mijenjati, treba se organizirati.

„To je cilj klasne borbe, borbe protiv kapitala, protiv kapitalističke klase, kapitalističkog načina proizvodnje - put prema zaustavljanju ratova, militarizacije društva, zaustavljanju ekološke kataklizme i ograničavanju, a zatim i u kidanju moći fosilnog kapitala", tvrdi Peović koja je do prošlih izbora bila i saborska zastupnica Radničke fronte.

Na istom tragu Katarina Peović prepoznaje i mogućnost deustašizacije hrvatskog društva u kojem naslijeđe fašističke i kvislinške Nezavisne Države Hrvatske danas postaje sve prihvatljivije. Ona ga vidi u daljnjem političkom organiziranju radi prevladavanja nejednakosti između bogatijeg Sjevera i siromašnijeg Juga, te suzbijanju napetosti između domicilnih i stranih radnika. Mnogi pritom ne uočavaju da radnička prava zapravo opadaju i jednima i drugima. Na koncu, ispada kako se nijedna politička struja više ne bavi ekskluzivno interesom jednih i drugih, osim na ponekom festivalu.