Koliko se malo radi?

Ovog ljeta je jedan korisnik mreže TikTok objavio video dug samo 17 sekundi - ali o kojem još uvijek bruje sve socijalne mreže. Poruka je jednostavna: „Nedavno sam shvatio pojam Quiet Quitting. Ne dajete otkaz, ali prestanete težiti uvijek čak premašiti sve zadaće. Još uvijek radite što treba, ali niste vezani za mentalitet koji propisuje da je tvoj posao ujedno i tvoj život."

Već na TikToku je više milijuna korisnika pogledalo taj video, a o pojmu Quiet Quitting se ubrzo počelo brujati i na socijalnim mrežama - baš kao što su o tome javljali i veliki mediji, od New York Timesa pa do Wall Street Journala. Posve je očito da je to tema koja bolno pogađa današnje mlade naraštaje: kad se i dobio posao, ne prestaje pritisak dokazati se na radnom mjestu. Radno vrijeme je tek teorija, smatra se „normalnim" odgovoriti na poruke i zahtjeve šefova pa makar bili poslani usred noći ili preko blagdana...

A onda se nameće pitanje: zašto? Naravno, baš mladi bi se rado uspeli u hijerarhiji da i oni mogu određivati što je činiti, a onda su tu i statusni simboli - bolja plaća, „dobar" službeni auto, atraktivna službena putovanja... Je li to vrijedno odreći se privatnog života? I još važnije, može li i njegova tvrtka bez njega?

Koliko malo mogu raditi?

Naravno, takvo korjenito pitanje angažmana na poslu je uzbudilo i poslodavce. Quiet Quitting - u prijevodu „tihi otkaz" u principu nije termin koji je poznat iz psihologije rada gdje to onda doista znači „otkaz" od radnih zadaća koji mu se dodjeljuje, odlično poznat i iz socijalističkog doba po paroli „ne možete me tako malo plaćati koliko ja mogu malo raditi." Istraživač razvoja mladih Klaus Hurrelmann objašnjava kako to zapravo ne isključuje želju doprinijeti uspjehu tvrtke, ali tome se određuju granice kakve su i dogovorene: dakle unutar radnog vremena i samo radnim danima.

To zapravo nije ništa novo - o tome je pisao još Albert Camus, ali Hurrelmann upozorava i na brutalnu svakodnevicu današnjeg svijeta rada, vođenu samo rezultatima i ostvarenom dobiti. To onda određuje i radni moral i ritam i stil na radnom mjestu „i sve to (mladi) nekako ne mogu prihvatiti i smatrati nečim dobrim".

Hurrelmann uopće ne dvoji kako je to nešto što pogađa i mlade u Njemačkoj, makar je i ovo zemlja u kojoj već dugo vlada tradicija kako je „posao važniji od svega", kako se to jednostavno mora izdržati pa čak i po cijenu da obitelj, prijatelji i privatnost budu gurnuti na stranu. I previše često na radnom mjestu se „još jedna stvar..." čuje i treba obaviti pa makar je radno vrijeme završeno i „tu radije na vrijeme zatvore svoj dućan, gurnu svoj posao na stranu i ulažu u vlastitu kvalitetu života", kaže Hurrelmann.

Ima dovoljno drugih poslodavaca

Isto tako upozorava kako su upravo u Njemačkoj mladi i dobro obrazovani stručnjaci postali svjesni goleme potražnje na tržištu rada. Zašto bi onda uopće trebali trčati udovoljiti svakoj želji i željici njihovog šefa? Drugih radnih mjesta ima dovoljno. „U raspravi su se već oglasile i uprave nekih tvrtki i tamo se osjećaju uvrijeđeni, počinju moralizirati i uopće se ne žele upuštati u raspravu", kaže nam Hurrelmann. To je, po njegovom mišljenju, najgori odgovor na ovu raspravu: bilo bi im bolje da to prate sa zanimanjem, da otvore prostor za poboljšanje, pobude motivaciju i odgovornost. Po njegovom mišljenju, taj problem se „može riješiti".

Makar se o Quiet Quitting raspravlja posvuda, taj fenomen još nije bolje istražen. Ipak, američka agencija za istraživanje mnijenja Gallup jest provela istraživanje zaposlenih i nalazi kako je još tek trećina doista angažirana na svom radnom mjestu, a dobra polovica tek radi svoj posao „po pravilima službe" - i ni zeru više. I njemački osiguravatelj HDI je proveo istraživanje među zaposlenima do 35 godina starosti gdje je utvrdio kako ih se sve manje poistovjećuje s radnim mjestom i tvrtkom za koju rade. 2020. ih je još 69% izjavilo kako si „ne mogu zamisliti život bez svog posla", ove godine ih je bilo 58%.

Nema znakova nekakve „lijenosti"

Neki stručnjaci imaju svoje dvojbe i u smisao poruke na TikToku: tako Enzo Weber s Instituta za tržište rada i stručnu spremu u Nürnbergu smatra kako tu uopće nije riječ o tome da mladi „ne žele" raditi, nego je pitanje kako. On raspolaže statistikama u kojima vidi kako se „želja za dužinom radnog vremena uopće nije promijenila. Dakle da ljudi danas nekako više nemaju volje raditi i žele raditi manje, po reprezentativnom uzorku nije vidljivo". Niti drugi faktori, kao što je broj zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom i broj prekovremenih sati, ne svjedoče da itko želi raditi manje.

On misli kako se sve ne svodi na pitanje hoće li, nego kako i gdje trebaju raditi: želi se individualno određivanje radnog vremena koje će biti prilagođeno njihovom privatnom životu, a ne obratno. I rad kod kuće je sve važniji zahtjev zaposlenih i u doba pandemije se vidjelo kako tu ne bi trebalo biti osobitih problema. „Zahtjev dakle ne glasi da svaka tvrtka mora otvoriti nekakav kutić za odmor i razonodu išto je stereotip koji se čuje o tvrtkama iz Silicon Valleya" kaže Weber. „Na prvom mjestu je tu riječ o praktičnom pitanju, može li se s 35 radnih sati na tjedan ostvariti karijera, to radno vrijeme fleksibilno prilagoditi svojim potrebama, ali i da se kod odlučivanja na radnom mjestu sluša i njih", smatra profesor Weber.