Književna kritika Zorice Radaković

„PREGLEDAVAM" (čitam) STARA TIJELA, ups! - DJELA : Dalibor Cvitan, roman - „Ervin i luđaci"; iz 1992.

Greške: nešto tipfelera, desetak nepažljivih (brzih) prijelaza iz iskaza lika u iskaz pripovjedača koji su stilsko jezički različiti pa se nekoliko puta omaknulo da pripovjedač nastavlja jezikom lika koji koristi lokalne zagrebačke izraze.

Osim rutinskih, tu je jedna grublja, materijalna greška. Naime, vrijeme radnje nije precizno naznačeno ali je nedvojbeno da se radi o kasnoj ali stabilnoj fazi socijalizma, no u jednom solilokviju gdje pripovjedač kao metaforu odijeljenosti spominje kao opće mjesto razne zidove - pa tako i Berlinski zid (koji je pao 1989. i označio kraj hladnog rata) te u istom nizu/rečenici spominje Bedem (zid) ljubavi, (što je kao pokret nastao 1991., i označava početak ratnih zbivanja u Hrvatskoj); dakle - to su povijesne greške usječene u tkivo ovog teksta koje su šaka u oko.

Nameće mi se da je autor bio davno prije napisao roman, a onda u sklopu završne ruke nadopisao te pojmove, a uredniku Branku Čegecu to promaklo. Jer, da je roman pisan početkom 90-ih - autor sigurno ne bi mimoišao kolektivno ludilo nacionalizma (i rata) koje se u pojedincima (čak i javnih, kulturnih osoba) reflektiralo kroz psihopatološke i psihotične vizije kojima su kao u kakvom paklenom stroju preko medija i javnih tribina stimulirali nekritički, destruktivni potencijal narodnih masa.

Ne mogu se oteti dojmu da je glavnina romana napisana sredinom 80-ih, ili čak ranije pa - pa nakon što je odležao u ladici do prilike za objavljivanje - da je autor imao teškoća povratiti koncentraciju i uživjeti se u postavljenu koncepciju te je završnicu zbrzio u horor žanru za što nije bilo stilske naznake u 90 % prethodećeg materijala pa se kraj doima sklepan, a čitalac (kao ja) razočaran što nisu dani odgovori na problemske odnose među likovima i što je izostala suvislija poanta osim općih mjesta o mržnji kao sjemenu ludila.

Što se tiče mana, također se ne može prešutjeti da nedostaje, to jest da je krajnje manjkava „osobna iskaznica" junaka - pa mi znamo kako se on zove, koliko ima godina, postoje podaci o njegovoj tjelesnoj težini (puno puta se spominje da je stokilaš kojem se teško iz položaja čučnja vratiti u uspravni položaj), navode se njegove razne dijagnoze (problemi sa srcem, dijabetesom) - ali se ne navodi njegovo socio-kulturno odn. obiteljsko porijeklo (ne znamo jesu li mu roditelji živi, ima li brata ili sestru, nekog od rodbine ili barem prijatelja (iz djetinjstva, mladosti), nekog bliskog kolegu iz struke... ništa! Tek - imamo naznaku i pretpostavku da je rođeni Zagrepčanin - pa je čudno da takav - još uz status dr. znanosti - živi u „sobičku".

Intrigantnije od toga zašto nema podataka iz „osobne karte" koje bi dali faktografsko utemeljenje junaka - jest da nedostaje ključni događaj - zašto je Ervin kao cijenjeni znanstvenik i član akademske zajednice svršio na margini - kao zaposlenik u nekom nevažnom uredu? Koji je bio taj prijelomni, (dramatični) događaj, a koji je možda uvjetovao stanje psihe iz koje kreće priča?

Cijelu kritiku pročitajte na mojzagreb.info