Kako je Christian Bale spasio Židove i uspavao gledatelje

U Hollywoodu već neko vrijeme vlada gadna nestašica originalnih priča i scenarija, upravo je iscurio posljednji „Hobbit", s Harrjem Potterom već su se ranije pozdravili, neće još dugo niti „Igre gladi" pa holivudskim producentima nije preostalo ništa drugo nego posegnuti za dobrom starom Biblijom, uostalom u ludosti i okrutnosti sa Starim se zavjetom ionako malo koje suvremeno štivo može mjeriti, a autorska su prava k tome čisti božji dar.

Ipak, nije s novom verzijom priče o Mojsiju išlo sve tako jednostavno kako bi se moglo pomisliti s obzirom na reputaciju autora originalne priče, stoga su se na finalnoj verziji scenarija morala angažirati čak četvorica scenarista, među kojima je pak najzvučnije ime Steven Zaillian, dok politički korektni mediji nisu prestajali zanovijetati zbog castinga u kojemu su gotovo sve role dobili bijelci pa tako egipatske faraone tumače John Turturro (Seti) i Joel Edgerton (Ramzes), a uz njih su još i dobro nakvarcani Ben Kingsley, Aaron Paul i Sigourney Weaver. Ispred svih njih je, dakako, umirovljeni Batman, Christian Bale koji se na papiru činio dostojnim nasljednikom najpoznatijeg filmskog Mojsija, Charltona Hestona („Deset zapovjedi", Cecil B. DeMille, 1956.), no ne njegovom krivnjom ipak nije tako ispalo.

Već od prve scene sve se u „Egzodusu" čini pogrešnim i neuvjerljviim, možda je riječ o bizarnom castu Johna Turturra ili ležernom engleskom kojim govori egipatska faraonska kamarila ili pak o nečem trećem, spoznajno neuhvatljivom, ali možda će vam trebati nešto duže vremena da se uživite u priču koja započinje početkom kraja prijateljstva između faraonovog nasljednika Ramzesa i Mojsija, Židova kojeg je u košari na obali Nila pronašla i usvojila faraonova kći. Kad glasine o Mojsijevu židovskom podrijetlu dođu do novoustoličenog faraona Ramzesa, ovaj ga protjera u pustinju, međutim Mojsije preživi i skrasi se u pastirskoj kući u kojoj se zaljubi i oženi te nastavi živjeti pastirskim životom koji ga, međutim, dovede na planinu na kojoj će ugledati gorući grm i čuti onu glasovitu Jahvinu tautologiju „Ja jesam", što će ga navesti da se vrati u Egipat i pokuša izvesti svoj narod iz ropstva. Nije bez razloga „Biblija" najveći bestseller svih vremena jer ono što slijedi nadilazi maštu i najperverznijih holivudskih majstora horora - fascinantno natjecanje u okrutnosti između egipatskog faraona koji ima božanske ovlasti i židovskog Boga koji Egipćane časti s čak deset zala (pretvaranjem pitke vode u krv, najezdama žaba, insekata i skakavaca, pomorom stoke i kožnim bolestima...), a pobjednika dobivamo tek u play-offu, nakon nemilosrdnog pomora egipatskih prvorođenih sinova.

Za razliku od već „Kraljevstva nebeskog" u kojemu je povijesne motive vješto i snažno iskoristio za komentiranje recentnih vjerskih sukoba, ovdje uz iznimku gore prepričane scene o Bogu djecoubojici Ridley Scott nikako ne pronalazi ključ kojim bi autorski posvojio film. Umjesto toga, većim se dijelom filma zadovoljava snimajući slikovnicu koja jest šarena i povremeno vizualno atraktivna, osobito u sekvencama kao što su invazije skakavaca, žaba i drugih božjih zala, no scenariju dramatično nedostaje dramatičnosti, a umjesto nje nižu se scene po principu „što je bilo poslije" sve do one posljednje, na papiru najspektakularnije, ali u filmu iznenađujuđe antiklimaktične scene prolaska Židova kroz Crveno more. A ako je razdvajanje mora antiklimaktično, možete misliti kakav je preostali dio filma - beskrvan i dosadan na što od Ridleyja Scotta doista nismo navikli.

Cijelu recenziju filma „Egzodus: Bogovi i kraljevi" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.