Kako izbjeći poremećaje u prehrani

Da bismo preživjeli svi  moramo jesti. No, ponekad ne jedemo samo zato što smo gladni,ponekad iako smo siti imamo potrebu za hranom, ponekad jedemo zato što smo tužni, razočarani, nesretni - no ponekad i odbijamo hranu. U takvim situacijama nastaju problemi. U svakodnevnoj je prehrani jako važna ravnoteža, količina i raznovrsnost pripremljene hrane. Osnovne hranjive tvari su: ugljikohidrati, bjelančevine, masnoće, vlakna, vitamini, minerali i voda.

Poremećaj u prehrani često je povezan s našim osjećajima. Istraživanja su pokazala da je poremećaj u prehrani u direktnoj vezi sa osjećajem mržnje prema vlastitom tijelu i nedostatka samopouzdanja. Neki ljudi vjeruju da će uzimanjem previše ili premalo hrane riješiti nagomilane probleme i brige, time što će nesređene osjećaje usmjeriti ka svom izgledu.

Takve su osobe u pravilu vrlo šutljive, sklone sitnim lažima i izbjegavanju svih situacija koje uključuju uzimanje hrane. Dobar dio nastoji u svemu biti savršen, npr. u školi ili na poslu, ali unatoč izvrsnim rezultatima o sebi ima nisko mišljenje. Utjehu pokušavaju pronaći u hrani, no konačni ishod takvih pokušaja često rezultira opasnim poremećajem u prehrani. U posljednje su vrijeme takvi poremećaji u velikom porastu. Jako su opasni za zdravlje pa ih treba liječiti prije nego što izmaknu kontroli.

Postoje tri glavna oblika poremećaja u prehrani. To su anoreksija nervoza, bulimija nervoza i kompulzivno prejedanje.

Anoreksija nervoza je poremećaj u prehrani (ponekad i smrtonosan!) koji se očituje u samoizgladnjivanju, obično zato da se bude mršaviji. Osoba koja pati od anoreksije misli da je debela i kad to nije, i jest će što je moguće manje kako bi izgubila na težini. Oboljeli od anoreksije često lažu o količini hrane koju jedu, skrivaju se pod širokom odjećom i skloni su pobolijevanju.

To je opasna bolest - anoreksičnim djevojkama izostaje mjesečnica, ne rasti im grudi, kosti postaju krhke i lako pucaju, a ponekad im nekontrolirano izraste i sloj dlaka. Veliki je problem taj što u današnjem društvu, gdje je mršavost poželjna osobina, okolina ne primjećuje da je djevojka postala odveć mršava. Zbog toga se mnogo oboljelih od anoreksije već nalazi u naprednom stadiju bolesti prije nego što okolina shvati da s njima nešto nije u redu.

Ako primijetiš da tvoja prijateljica odbija hranu, da pred tobom nikad ne jede, da postaje sve mršavija i da se skriva pod širokom odjećom, pokušaj s njom razgovarati. Ako prizna da ima problem, nagovori je da porazgovara s roditeljima, nastavnikom ili nekom drugom odraslom osobom. Oboljeli od anoreksije svakako trebaju stručnu pomoć.

Ljudi koji boluju od bulimije nervoze isprva jedu velike količine hrane, a zatim je se pokušavaju riješiti namjernim izazivanjem povraćanja ili pak uzimanjem veće doze laksativa koji ih neprestano tjeraju na nuždu. Budući da je tijelo naučeno da brzo upija hranu, težina zapravo ostaje ista, pa bulimija nije tako očita kao anoreksija iako nije ništa manje opasna. Štoviše, i ona može biti smrtonosna. Osim opasnosti da tijelo neće primiti dovoljnu količinu hrane i da će zbog toga prestati rasti, namjerno izazivanje povraćanja također šteti i caklini na zubima, trbuhu i srcu. Oboljeli od bulimije isprva povraćaju jednom dnevno, a kako bolest napreduje, rade to sve češće.

 Bulimičari se redovito stide svojih postupaka i spram svojih postupaka osjećaju gađenje, pa je manje vjerojatno da će sami potražiti pomoć ili razgovarati o svome problemu. Izlječenje može trajati prilično dugo, a ponekad se ta čudna navika povraćanja može vratiti i nakon izlječenja. Oboljeli od bulimije priznat će svoj problem tek onda kad padnu u pravi očaj, a to može biti prekasno.

Svi mi ponekad pojedemo previše, no osobe koje to rade svakog dana boluju od poremećaja nazvanog kompulzivno prejedanje. Oni poput bulimičara unose u svoj organizam velike količine hrane, no pritom ne izazivaju namjerno povraćanje. Na taj način postaju pretili što itekako utječe na njihovo zdravlje. Takvi ljudi nemaju kontrolu nad količinom hrane koju pojedu, a često i ne gledaju što jedu. Bitno je napomenuti da se jednokratno prejedanje nikako ne smije pomiješati s kompulzivnim prejedanjem jer svima je ponekad teško reći: "Dosta mi je keksa!" ili "Par bombona mi je dovoljno!".

Zabrinuti se treba onda kada nas u pražnjenju hladnjaka nitko ne može zaustaviti. Oboljeli od ovog poremećaja u prehrani također moraju potražiti stručnu pomoć jer ovakva stanja ne mogu riješiti sami.Tko može oboljeti od takvih poremećaja?S vremena na vrijeme, svi se možemo zabrinuti nad količinom hrane koju pojedemo, no to ne znači nužno da bolujemo od poremećaja u prehrani.

Od ukupnog broja oboljelih, čak 90% predstavljaju žene i djevojke, a u porastu je i broj bolesnih mladića. Ne postoje čvrsta pravila: oboljeti mogu svi, u bilo kojoj dobi, u bilo kojem podneblju ili kulturi. Dokazano je da u društvima u kojima mediji izrazitije naglašavaju vitkost kao važni i neizostavni dio ljepote, boluje veći broj žena nego u društvima koja toleriraju višak kilograma.Za većinu žena teško je ili gotovo nemoguće približiti se suvremenom idealu ljepote bez opasnosti po zdravlje. Također, čest je slučaj da snažni osjećaji poput ljutnje, krivnje ili tuge, ili pak raskid s partnerom ili promjena škole i prijatelja, također mogu izazvati jedan od spomenutih poremećaja. Takve osobe vjeruju da su "manje vrijedne" i da je nekontrolirano uzimanje hrane samo dokaz njihove nemoći i nesposobnosti. Svima je njima potrebna stručna pomoć.

Ljudi koji boluju od poremećaja u prehrani teško mogu shvatiti da im je potrebna pomoć, no kad to jednom ipak shvate i obrate se stručnjaku, osjetit će veliko olakšanje. Za početak je dovoljan i običan razgovor. Prvi korak u traganju za pomoći jest priznanje i prihvaćanje činjenice da bolujemo od spomenutih poremećaja. Nakon toga valja posjetiti stručnjaka koji razumije razne oblike ponašanja i s kojim možemo popričati o duboko sakrivenim izvorima naših problema.

Postoje mnogi oblici terapije i oporavka, a za koji se valja odlučiti ovisi od osobe do osobe.Neki tretmani uključuju bolničko liječenje, a za neke je dovoljna grupna ili individualna psihoterapija na kojoj se gubi osjećaj izoliranosti i samoće. Put do konačnog oporavka nije ni jednostavan ni lagan, no svakako uključuje stručnu pomoć, promjenu načina ishrane, redovitu tjelovježbu i puno rada na samome sebi.Bolje je spriječiti nego liječiti, pa zato dobro pripazite što i koliko jedete, kako se jednoga dana i vi ne biste pojavili u obližnjoj ambulanti s tužnom rečenicom: "Doktore, mislim da bolujem od opasnog poremećaja u prehrani. Možete li mi pomoći?"