Je li Hrvatska spremna za 13 milijardi eura kineskih investicija?

Investicijski forum u Pekingu s Hrvatskom kao tzv. zemljom u fokusu, a koji počinje od subote, 3. studenoga, izuzetnu pažnju javnosti privlači prvenstveno zbog ulagačkih iznosa koji su najavljeni za tu priliku. Jer, najavljeni interes kineskih investitora za Hrvatsku, s raznim konkretnim pojedinačnim projektima, ukupno prelazi vrijednost od golemih 13 milijardi eura. Organizator foruma je, tek formalno, UN-ova agencija za solarnu tehnologiju ISEC, dok bi ulaganja došla iz poslovnog sektora NR Kine, ali sve to isključivo ukoliko dvije zemlje postignu uspješan dogovor oko ponuđenih projekata.

Ali, već i prije foruma kojem će prisustvovati niz visokih državnika i biznismena s obiju strana, biva itekako jasno kako se taj dogovor nipošto ne tiče isključivo Hrvatske i Kine.

Basnoslovna lista mogućih kineskih projekata u RH

To je svakako drugi intrigantan moment u ovom po svemu vanrednom slučaju: općepoznato je da Kina već godinama nastoji intenzivnije ući, ali „na mala vrata", u tržišni prostor Europske unije. Europska komisija i politički te ekonomski najjače članice EU-a prema tome iskazuju neslaganje; čak i one zemlje koje s Kinom imaju kudikamo intenzivnije poslovne odnose od Hrvatske. Iz toga povlaštenog kuta danas zacijelo iritantno izgleda popis potencijalnih kineskih projekata u RH: gradnja lučkog kontejnerskog terminala za solarnu tehnologiju, otvaranje Centra za poravnanja u kineskoj valuti za međunarodno financijsko tržište, rekonstruiranje brodograđevne industrije, gradnja prvog svjetskog stadiona sa solarnom tehnologijom, utemeljenje kinesko-hrvatske filmske akademije, razvoj programa proizvodnje vina, unapređenje željezničke mreže, itd.

Novi put svile, kao i novo globalno suparništvo

„Dok svjedočimo takvim mogućnostima, treba imati na umu da ovdje imamo u igri više perspektiva koje se uvelike razlikuju", rekao nam je ekonomist Ljubo Jurčić. „Za jednu Kinu je i čitava Europa malena, kamoli posttranzicijska Hrvatska. Ali ni ta Europa nema zajednički stav prema Kini. Sjećate li se kad su se Grčka i Mađarska izuzele od prijedloga EU-ove kritike Kine zbog ljudskih prava", pita Jurčić.

Naravno, u prvom planu su bili veliki kineski poslovi u tim dvjema zemljama, npr. vlasništvo nad grčkom lukom Pirej. Po mišljenju našeg sugovornika, tako se u pravilu ponašaju sve države u EU-u koje su to uopće u poziciji, dok Kinu odlikuje upravo školski primjer geoekonomskog postupanja - ostvarivanja političkog proboja ekonomskim sredstvima: „Iza toga stoji Novi put svile, najveći povijesni projekt Kine, ali to znači i kontekst suparništva između nje i Amerike. Ujedno i njihovo nadmetanje za Europu. Kina se u tome koristi geoekonomikom, a Sjedinjene Države više geopolitikom, odnosno vojnom silom".

„Naš najveći problem pritom jest to što smo nažalost nespremni za sustavni prihvat investicija. Kinezi bi tu pristali na puno toga", nastavlja on, „no trebali bismo imati vlastitu razvojnu strategiju. Ako pak uđemo u suradnju tolikog obima, možda ćemo ubilježiti neke kratkoročne koristi, pa se dugoročno uvaliti u opasnu situaciju. Teško bi bilo i očekivati da će Peking, udaljen 10 tisuća kilometara, misliti primarno na nas."

Ljubo Jurčić stoga vjeruje da se Hrvatska ne bi trebala previše zaokupljati reakcijama Bruxellesa ili Berlina, ukoliko zna što i kako točno želi razvijati. Ali to hrvatska politička elita - ne samo vrh Vlade RH koji će ovih dana biti u Pekingu - nikad nije cjelovito domislila, po Jurčićevu mišljenju.

Slobodno tržište poželjno samo u jednom smjeru

S druge strane, stanovite kritike iz centralnog dijela EU-a već pristižu na račun Hrvatske, bilo da ih prenose politički kuloari ili mediji. Unekoliko je sporna bila i hrvatska odluka da za gradnju Pelješkog mosta, financiranog zajedničkim novcem EU-a, odabere napadno povoljnu ponudu kineskog izvođača. Toliko povoljnu da se ujedno pokazalo kako Europa jako teško može parirati Kini u okolnostima slobodnog tržišta.

Nužno pronalažanje održivog balansa među interesima

Vanjskopolitički analitičar Tomislav Jakić mišljenja je da u svakom razmatranju NR Kine treba poći od činjenice da je riječ o rastućem nezaobilaznom faktoru međunarodnih odnosa. I to u sferi političkoj, gospodarskoj, tehnološkoj, vojnoj, te svakoj drugoj između onih najrelevantnijih. Osim toga, on upozorava da nju karakterizira globalno i dugoročno promišljanje i planiranje u rasponu od nekoliko desetljeća, a ne nekoliko godina. Pritom on dodaje, što se tiče ovakvih ulaganja, kako ne treba iz vida izgubiti da Kina ima svoje jasne interese u prvom planu, naravno. Kao i da će njena politika, uključujući onu razvojnu, gospodarsku, pa i politiku investiranja, biti najprije usmjerena na postizanje tih ciljeva.

„To nikako ne znači da od suradnje s Kinom treba bježati", dodaje Jakić, „dapače, i mala zemlja poput Hrvatske može s jedne strane biti zanimljiva golemoj Kini, ali može - s druge strane - u prihvaćanju kineskih investicija naći način realiziranja i zadovoljavanja i svojih interesa. Ključ uspješne suradnje leži u pronalaženju i održavanju balansa između kineskih i vlastitih interesa."

„Pri tome ne treba nasjedati na floskule tipa: Hrvatska je članica EU-a, i ako već prihvaća nečije investicije, onda to mogu biti samo europske. Niti mogu, niti moraju", drži Tomislav Jakić, pojašnjavajući da Hrvatska u svojim odnosima sa svijetom, u svim područjima, jednostavno mora polaziti od ključnoga načela pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa. Ali, niti on nije sklon tako lako ustvrditi da na hrvatskoj političkoj sceni doista ima onih koji to shvaćaju i koji bi to bili u stanju provesti.