Hrvatska pod cjenovnom ucjenom

Rastuće cijene maloprodajnih artikala u RH, nakon valutne konverzije kuna-euro s početkom ove godine, bile su nekoliko tjedana neprijeporno udarna tema u hrvatskoj javnosti. Vlada premijera Andreja Plenkovića okomila se pritom na trgovce, najavljujući sankcije za neopravdana poskupljenja i profitersku zloupotrebu ulaska Hrvatske u eurozonu. No danas već mediji obiluju najavama novog vala poskupljenja krajem ove zime, a sankcije više nitko ne spominje. Od svih mjera praćenja stanja ističe se tek usporedna lista raznih cijena triju trgovačkih lanaca, koju su oni sami pristali ažurirati.

Svi ostali trgovci, međutim, odbili su tu vrstu neobavezne suradnje s vladom, pa njezina kontrolna lista služi, nažalost, ponajviše - ismijavanju. Uzroke poskupljenja već malo tko više i propituje, dok se ulazi u trag uzrocima inflacije koja u RH bilježi nešto više stope negoli u obližnjim zemljama EU-a. Efekte takvih kretanja na tržištu ublažuju samo određene državne subvencije, a njih nisu prestali dobivati ni trgovci kojima se prijetilo sankcijama. Običnim građanima ostaje dojam da su ponovno grubo nasamareni, ako je suditi po dnevnim reakcijama, na opisane prilike, u javnom i medijskom prostoru.

Crne i bijele liste

Od mehanizama prevencije koji su ipak pokrenuti ranije, prisjetili smo se tako projekta „Tajni kupac za zaštitu potrošača u procesu uvođenja eura u RH". Među šest nevladinih udruga koje su za njegovu provedbu natječajno odabrane, spada i Hrvatska udruga za zaštitu potrošača (HUZP). Popisivali su uvijek istih 60 proizvoda i 36 usluga kod uvijek istih trgovaca, nadzirući pravilnost obračunatih dvojnih vrijednosti u kunama i eurima. No premda je udruga opomenula vladu da će problema u trenutku konverzije zacijelo biti, ni izvršna ni monetarna vlast se nisu obazirale, sve do šoka o novoj godini.

„Vlada je najavljivala niz mjera - ukidanje subvencije za energente, pa listu od 100 proizvoda s ograničenim cijenama", kazuje nam predsjednica HUZP-a Ana Knežević, „ali na kraju je samo napravila manju intervenciju u vezi s ograničavanjem cijena nekolicine artikala. Povećala je cijenu šećera, a smanjila cijenu ulja, i povećala cijenu jednog mesa, a smanjila cijenu drugog, tako da potrošači u konačnici nisu time dobili ništa." Potonji se zato i dalje, uslijed opće pometnje, javljaju toj udruzi s pitanjem zašto Državni inspektorat ne objavi liste onih koji su prekršili zakon.

„Onih, dakle, koji su neopravdano podigli cijene zbog uvođenja eura, jer bi to bile 'crne liste' za potrošače, i oni tamo ne bi išli. I, obrnuto da su objavljena imena onih koji su vratili cijene, to bi bile 'bijele liste', putokaz gdje ići kupovati", naglasila je Knežević, poručujući da vlada treba poduzeti još više. Primjerice, smanjiti PDV na više proizvoda, ograničiti cijene za još dio njih, napraviti analizu tko u lancu do potrošača najviše zarađuje. „Jer, kad se sluša proizvođače", veli predsjednica HUZP-a, „njima je cijena uvijek mala, a dok dođe do potrošača, najčešće je previsoka."

Problem temeljne inflacije

„Vlada je ta koja mora voditi računa da možemo kupiti osnovne proizvode po prihvatljivim cijenama, ali mora to raditi kontinuirano, a ne od prilike do prilike", zaključila je Ana Knežević. Pritom upozorava da se cijene u RH kreću na razini 98,4 posto prosjeka EU-a, a plaće ostaju na 40 posto, pa svako dizanje cijena uzrokuje stres. Goranko Fižulić, pak, smatra da je u razmatranju ove situacije nužno pažljivije osmotriti nešto širi popratni kontekst. Ovaj bivši ministar gospodarstva RH i poduzetnik, danas i ekonomsko-politički komentator portala Telegram, upire prstom najprije u problem inflacije.

„Imamo problem s temeljnom inflacijom", pojašnjava on, „a ne samo onom koja potječe od rasta cijena energenata i hrane. Svi u buduće cijene ugrađujemo očekivanja od nastavka ove ili slične inflacije. A ona je kod nas najveća u eurozoni nakon triju baltičkih zemalja, i stalno se pojačava. Europska središnja banka, međutim, svoju politiku prilagođava interesu najjačih, dok oni manji, s natprosječnom inflacijom, ostaju zanemareni. Zato nama na raspolaganju ostaju samo fiskalna sredstva antiiflacijske borbe. Ne kažem da se HNB u doba kune služio i monetarnima, pisao sam o tom problemu."

Porezno preusmjeravanje tereta

Ipak, svođenje pojedinačnih rješenja ove krize na fiskalne mjere - porezne ili budžetske - izrazito sužava mogućnosti suprotstavljanja rastu cijena. Fižulić drži da to znači iscrpljivanje tržišta, odnosno potrošača, sve dok ima iole značajne potražnje po višim cijenama: „No to znači da smo pred novim valom osiromašenja širokih slojeva. Narodne obveznice o kojima se sad puno govori, samo su maska za uljepšavanje efekta takvog razvoja. U redu, ponuda obveznica je također antiinflatorni potez, aktivacija bankovnih depozita koji inače svoju zaštitu traže u kupnji nekretnina."

Ovaj bivši ministar gospodarstva uvjeren je da vlada, ukoliko želi stati na kraj inflaciji, mora smanjiti potrošnju javnog sektora i redizajnirati dio poreznog sustava. „To znači smanjenje davanja na potrošnju, i povećanje onih na imovinu. Ujedno, preusmjeravanje opterećenja sa siromašnijih na one koji imaju. Pritom znamo da to nije poduzeto ni kad je bio lagodniji trenutak, pa sam i sad skeptičan. Konačno, trebalo bi dijelom zauzdati i javnu potrošnju", stav je Goranka Fižulića. Mogućnosti su očito još uvijek raznolike, ali ostaje činjenica da vlada nije posegnula ni za onima koje je najavila.