Hrvati plaćaju najskuplju naftu

I dok upravljačka struktura nešeg naftnog giganta Ine, zajedno sa svojim dioničarima zadovoljno trlja ruke zbog ostvarenog profita, ostatak Hrvatske sa zebnjom dočekuje svaki drugi utorak i korekciju cijena naftnih derivata. Takozvane psihološke barijere davno su iza nas, dok jedni padaju u letargiju, drugi razmišljaju o očajničkom organiziranju štrajka poput ribara u Francuskoj i Španjolskoj, ali i autoprijevoznika u Nizozemskoj, Bugarskoj i Španjolskoj.

Unatoč tomu što Hrvatska ima značajne rezerve nafte, Ina je neumoljiva u praćenju cijene na svjetskom tržištu tog energenta, pa građani plaćaju najveću svjetsku cijenu. Čim naša naftna kompanija digne cijene derivata, po defaultu isto sa strujom učini Hrvatska elektroprivreda čime se pokreće val poskupljenja - od pekarskih proizvoda, preko mesa, mlijeka i mliječnih prerađevina do odjeće i obuće. Hrvatska vlada uvjerava da situaciju drži pod kontrolom, saziva povjerenstva i sve se vrti u krug. Dokle?

Bez alibija za dizanje cijena

- Teško je i nezahvalno takvo što predviđati. Sve ovisi o svjetskim kretanjima cijene nafte - kaže glasnogovornik Ine Bojan Vinek.

Dodaje da Ina poskupljenjem cijena naftnih derivata nije detonator lančanom poskupljenju cijena koje drži neopravdanima.

- HEP, pekarska industrija i ostali nemaju pravi alibi za dizanje cijena. Dok Inina goriva poskupljuju u prosjeku pet posto, HEP od Vlade zahtijeva poskupljenje struje za više od dvadeset posto. S druge strane, pekari ne prave kruh uz pomoć nafte. Gorivo im je potrebno za distribuciju proizvoda, ali zar moraju povisiti cijene za deset posto - pita se Vinek.

Hrvatska godišnje proizvede milijun tona nafte što predstavlja trećinu potreba tržišta. I dok je cijena barela 30 dolara, prodajna je četiri puta veća. Uz to, Ina plaća minimalnu rentu na koncesiju za korištenje polja od 2,6 posto od ostvarenih dobiti. Kad se podvuče crta ispod računa, ostvaruje se milijunska zarada izražena u dolarima. Na pitanje može li Ina djelovati na ublažavanje ili stagnaciju cijena derivata, pravi odgovor nismo dobili. Tek protupitanje - kako, unatoč činjenici što cijene goriva idu u nebo, a dobit Ine u samo godinu dana porasla je za 220 posto. Ina tvrdi da nema mjesta za korekciju cijene, a dobit je utrostručena.

 Unatoč činjenici da je Hrvatska, s pet milijuna tona nafte godišnje potrošnje, mali potrošač u svjetskim razmjerima, smanjenjem potrošnje možemo ublažiti visoku cijenu naftnih derivata.    

- Imamo obvezu prema dioničarima, našim ulagačima. Na koncu, Ina je na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi, Uprava je postavljena da ostvaruje profit, što i čini - zaključuje glasnogovornik.

I dok neki oporbeni političari tek retorički predlažu mjere, sveučilišni profesor na Rudarsko geološko naftnom fakultetu u Zagrebu, prof. dr. sc. Igor Dekanić, objašnjava na koji bi način Hrvatska mogla ublažiti posljedice naftne krize.

- Kombinacijom štednje i promjene energetske politike, tj. ponašanja kako u svakodnevnom životu tako i u ulaganju poduzetnika u učinkovitije energetske tehnologije i trošila. Od štednih žarulja do manjih automobila i kogeneracijskih postrojenja u trgovačkim centrima i sportskim dvoranama.

No, priznat će profesor Dekanić, problem je u tome što sve to iziskuje nova ulaganja. Ipak, čini se da ulaganja i nisu najveći problem. Puno veći problem nastaje u nedostatku odgovora na pitanje koje bi mjere Vlada trebala poduzeti, a da dosad nije, kako bi se usporio rast cijena naftnih derivata? Jer, nije samo naša Vlada otezala s promjenom energetske strategije, slično su postupale i sve ostale europske vlade.

Proizvodnja obnovljivih izvora energije

-  Primjerice, automobilska industrija već niz godina razvija sve veće automobile, potrošači to prihvaćaju, a vlade potiču vlastitu industriju. Zapravo ni hrvatska Vlada nije mogla postupati drukčije od ostalih vlada - mišljenja je Dekanić.

“Ina je na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi, a Uprava je postavljena da ostvaruje profit, što i čini. Jednostavno imamo obavezu prema dioničarima i našim ulagačima.”
Bojan Vinek
glasnogovornik Ine

U trenutku kad se na istoku sve brže gospodarski razvija Kina, a u stopu je prate Indija i Brazil, pri čemu za zadovoljavanje svojih potreba neumoljivo troše enormne količine nafte, što proizvođači jednostavno ne mogu pratiti, postavlja se pitanje može li Hrvatska ublažiti visoku cijenu naftnih derivata smanjenjem potrošnje. Dekanić smatra da može, unatoč činjenici da je Hrvatska vrlo mali potrošač u svjetskim razmjerima pa zapravo ne može utjecati na globalne odnose. Naših pet milijuna tona nafte godišnje potrošnje, objašnjava profesor, čini tek nešto više od jednog promila svjetske potrošnje.

Iako članice Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) poručuju da nafte još uvijek ima dovoljno za sve, neupitno je da je svakim danom ima sve manje, te shodno tome cijena joj iz dana u dan doseže nove rekordne vrijednosti. Stoga je Švedska najavila da će do 2020. godine polovica energije u toj zemlji biti iz obnovljivih izvora energije.

Upravo se zbog toga i kod nas počelo razmišljati o proizvodnji obnovljivih izvora energije, unatoč tomu što su se do nedavno javljali brojni kritičari obnovljivih izvora, od zabrane gradnje vjetroelektrana na otocima do najnovijih glasnih osporavanja proizvodnje biogoriva. 

- Razvitak obnovljivih izvora energije utječe na smanjenje potrošnje fosilnih
goriva, poput nafte, plina i ugljena ali to je vrlo zahtjevna zadaća, povezana s ozbiljnim tehnološkim razvitkom. Skandinavske zemlje poput Švedske imaju drukčiji pristup planiranju razvoja i sve do energetske krize ‘južnjaci’ poput Hrvata smatrali su mnoge elemente švedskog pristupa razvitku u najmanju ruku pomalo čudnim - zaključuje profesor Dekanić uz dodatak da Hrvatska može i mora poraditi na stimuliranju obnovljivih izvora energije, ali to zahtijeva promjenu ponašanja svih, od države do banaka koje će kreditirati takve projekte.