Gubim li samu sebe?

Prijatelji su bogatstvo, razgovori s njima donose zrna razuma, smjer za dalje. To me sad spašava, drži glavu iznad vode, tonem, tlo pod nogama gubim, ne prepoznajem se, to nisam ja.

Danima tužna, mučeći sebe, zavapila sam :"dragi moj prijatelju, pomozi mi, događa mi se nešto čudno, bujica riječi iz mene izvire, zapisujem, neprekidno mi misli kolaju, nemam sna niti koncentracije, pišem, ... pa brišem, ... pa opet pišem i brišem.. sročila sam misli u priču, čitam ju i nešto mi nedostaje. Nema me nigdje, ne prepoznajem se, nije tečna, nisam svoja, plašim se svojih zapisanih riječi sada. Do ruba ponora sam stigla. Na litici stojim.

Gdje sam to ja? Odgovore ne pronalazim, samo pitanja nižem. Kako mu je uspjelo ovladati mojim bićem u mjeri da mi mozak staje? Da li sam toliko bespomoćna postala? Sve je stalo, ne dišem, ne čujem, ne osjetim išta ... pomoć trebam, osvrt, smjer, u začaranom sam krugu ma koliko to otrcano zvučalo, ti dobro znaš moju situaciju i shvaćaš nijanse života, poglavito one koje sam prošla..."

... odgovor stiže, vidi svu moju nemoć, frustriranost, njegove riječi su me otrijeznile, do bijesa. Rekao mi je da sam napisala očajničku pjesmu, priču ili izričaj i da sam jako dobro oslikala stanja jer ih on poznaje, dovode do ludila i bezizlaznosti. Da je grčevito, tužno i realno, ali da ubacim konkretne detalje kada možda zvoni telefon i nitko se ne javlja. S tim mi je dao do znanja da se okrenem sebi i ne mislim više na tebe, ne smiješ biti više vrijedan moje pažnje ni malo.

Bijes mi je donio energiju, bila sam beživotna. Prijatelj me podsjetio sveg bola koji je trajao bez prestanka godinama. Mister Savršeni me bacio na koljena, bila sam van životne kolotečine, totalno poljuljana, bez zdravih koraka i misli, hodajući zombi. Nisam bila svoja, počela sam sumnjati u sebe, izjedati se, pronalaziti niz mana koje to nisu. Nesigurna i plaha sam se skrivala od sebe same, bez sebe sam ostala, bez identiteta, osjećaja realnosti. To sam prošla, pakao doslovce. Dao mi je smjer kako sagledati situaciju u kojoj sam sada. Prošlost se počela ponavljati i to ne smijem dozvoliti. Nikad više! Naprosto nema tog savršenstva dostojnog mojih suza, patnje, nemira, boli, tuge, samovanja, čekanja.

Ne smijem si više pljuske dijeliti, pa taman da sam ih i zaslužila.

Danima sam tužna, nijanse bola se izmijenjuju. Previše sam ljuta na sebe što sam si dozvolila nekoliko susreta koji su prestali, uz poruke koje su stale. Sve je stalo osim moje tuge i sjete.

Pitam se da li mi i život treba stati?

Ma tko si ti? Što si to naumio?

Vidim u tebi uplašenog muškarca koji je u potrazi za svojim životnim prostorom, nesigurnog, u fazi eksperimentiranja životom. Osjetila sam tvoju povrijeđenost, topla si osoba i rijetko se opustiš, željan si pažnje, maženja, ljubavi, kad si dobio, nestao si, uplašen ishodom daljega. Imali smo toplinu, bezuvjetnu pažnju, ljubav, utočište. Nisi se snašao. Znam da goriš još uvijek. To što smo doživjeli se ne zaboravlja, uvijek se traži, luta i nada ... budi iskren bar prema sebi.

... vrijeme liječi sve, istina... čekajući tebe sam uspjela usmjeriti mozak negdje dalje, nastaviti svojim tempom, posao, obaveze, malo sjete ali mi je život počeo dobivati smisao. Fokusirala sam se na detalje i izbjegavala udare stvarnosti, očekujući da će vrijeme pokazati svoje. Shvatila sam da inat i prizivanje prošlosti nikamo ne vodi nego samo u propast, da me mora zanimati isključivo budućnost. Stojim na mjestu i ne napredujem emocionalno. Vrtim se u krug. Nisam balavica a dozvolila sam si gubitak kontrole, radi afere, kako drugačije objasniti naša druženja?

Ti si mi dobra škola, jer ne smijem otići u krajnost, skupljati tvoje mrvice iako znam da je sve površno i da ne može trajati, ne idem naprijed, stojim, želim te i gorim, samo zato što sam zabrijala na tebe, što sam se izgubila u svojim nerealnim očekivanjima. Pokazala sam da sam malo dublje emocionalno zaglibila, tebi je to previše, udaljio si se, progledala sam i shvaćam. Zašto tvoje ignoriranje u meni budi želju za tobom? Namjerno to radiš? Da li sam kao osoba umanjena u tvojim vrijednostima?

Znam da te moram izbrisati i zaboraviti! Sve drugo će mi donijeti samo loše, što god da se dogodi. Najgora varijanta je još samo jedan susret ili povremeno javljanje da me držiš na niti na kojoj visim. Kad si osjetio moje hlađenje si se javio. Svjestan si što radiš? Namjerno?

Budi muško!

Stani ispred mene i reci da me ne želiš, ne trebaš, da je to bila samo kratka avantura...

Dozvolila sam da naši nježni susreti mi postanu centar svemira gdje sam glorificirala sve lijepo što nam se dogodilo. Moram te proglasiti nedostižnim i okrenuti se svom životu, gdje za tebe ne smije biti mjesta. Jer mi nema drugačije spasa, treba samo moja odluka. Patit ću dok god si to dozvoljavam, moram postati svjesna da bolje ne može biti.

A onda, pred zoru stiže tvoja poruka, želim te...

...to je bila iskra koja je rasplamsala požar, vatra za tobom nije ugasla. Od početka smo rekli bez obveza, što sad hoćeš? Znaš li?

Ja znam što hoću, biti u tvom naručju, kad smo željni jedno drugoga. Samo nas dvoje bez vanjskog utjecaja, bezvremensko stanje transa požude i strasti. Kemija i strast obostrana je nezaboravno što smo imali. Svjesna sam da si uzmakao da se ohladiš, ne postoji ono MI ni u jednom segmentu života, osim ako se drugačije ne dogovorimo i pronađemo unikatni put. Nismo tu temu dotakli, sve je vuklo na to da ne možemo jedno bez drugoga.

A naši susreti? Još osjećam toplinu i žar.

Uvijek zagrljeni, valovi topline struje, ne bi se ispuštali iz ruku, s maženjem i valjanjem, temperatura je samo rasla. Nježno si me skidao, svaki djelić otkrivene kože ljubio, strasno milimetar po milimetar, bili smo u transu. Potom bi pobacao odjeću sa sebe, ljubila sam te posvuda ne preskačući ni jedan milimetar, mazila, ruke su nam šetale jedno preko drugoga. Dijelili smo toplinu, energiju, strast, slast, kemija do ludila je kolala venama. Nikad ne zaboravljaš, želiš još i još. Stapanje tijela u jedno je čin vrhunca bezuvjetne obostrane želje, gladi, spokojstva, mira a nemira. Oporavak od toga? Postoji li ?

Tu emotivnu rapsodiju, harmoniju, žar, vatru, taj osjećaj bezvremenske bezuvjetne pripadnosti treba doživjeti, imali smo sve, zar ne?

Sve je stalo, stoji, ne pomiče se išta, samo kazaljka sata koja mi ukazuje što moram raditi. Emocionalno sam dotučena.

Dani se nižu, svi jednako sivi i hladni, ali prolaze. Napokon mi se vratio san, nakon što sam shvatila besmisao čekanja, očekivanja, nečega što nema budućnosti. A imali smo je, vidjela sam ju. Zato sam te čekala.

Pomalo se vraćam sebi, koracima naprijed, sve izgubljeno vrijeme nadoknađujem sitnim radostima. Puno i previše je gorčine, sjete i tuge u meni. Samo bijes i ljutnja na samu sebe me drži na nogama.

Svjesna da nema oporavka od naše obostrane kemije, topline, energije, slasti, strasti, čežnje, žudnje, vatre u kojoj gorimo. Proglasila sam sve nezaboravnom lijepom uspomenom.

Da li je kraj! Želim to od tebe čuti, dok stojiš preda mnom i gledaš me u oči. Nemaš hrabrosti ili si sebe stavio na kušnju?

Još uvijek čekam susret i razgovor. Sve što želim je zatvoriti naše poglavlje, svoj nemir pretvoriti u mir. Moram te pitati, gledajući tvoje lice, posebno oči. Što tražiš i što ti treba u životu? Što trebaš, želiš, očekuješ od mene?

Zašto? Zato što si odgovoran, osjećajan, jednostavan, imaš osobnost. To me je privuklo k tebi, s tim si me razoružao, srušio sve bedeme, dopro do mene, zato sam bila tvoja.

Nečinjenje uvijek izjeda, s tim da od sebe samoga ne možeš nikamo pobjeći.

... želim ti sretan život, uz sjećanja na naše uspomene...

Autor : Lily Laum

još priča na: http://lovewithspirt.simplesite.com/420378994